“Mi i Hrvati učili smo dvije istorije – jednu u školi, drugu kod kuće”, zaključuje u knjizi “Naš trenutak istine, Benkovac 1993” Nenad S. Kosović, benkovački gimnazijski profesor rođen 1939. u Širokom Brijegu, umro lani u Kragujevcu.
Kosović je bio prevoditelj s ruskog, aktivno je radio u Srpskom kulturnom društvu Zora, a Srpsko kulturno društvo Prosvjeta objavilo mu je dnevnik iz ratne 1993. godine.
Kosović minuciozno oslikava benkovačku svakodnevicu u okružju hrvatskog oslobođenja Maslenice i straha od propasti kratkotrajne “srpske države” koja je bila tek produžena ruka agresivnog Beograda.
Profesor je smrtno zaljubljen u srpsku i rusku kulturu (u godinu dana taj ljubitelj lijepe književnosti nije pročitao ni rečenicu nekog hrvatskog pisca). U dnevniku otvoreno piše o “srpskom pitanju” u Hrvatskoj koje je s Kosovićeva gledišta nerješiv problem.
Čitatelj – koji mora poznavati ćirilicu jer je dnevnik objavljen na tom pismu – iz prve će ruke saznati sve o posjetu ruskog pisca (koji je pucao na Sarajevo s Pala) Eduarda Limonova Benkovcu, kao što će saznati posljednje riječi Jovana Raškovića.
Kosović svjedoči o boravku Rajka Petrova Noge, Gojka Đoge i Mome Kapora okupiranom Kninu, piše o kninskoj liturgiji srpskog patrijarha Pavla. Tečno je opisao spašavanje biblioteke Vladana Desnice iz Dvora Stojana Jankovića koju su počeli pljačkati sami Srbi, osuđuje miniranje katoličke crkve u Benkovcu, ne prešućuje mučenja Hvata u krajinskim zatvorima i žali usud dalmatinskih Srba.
Jedan od najčešće spominjanih srpskih moćnika je današnji haaški pouzdanik Savo Štrbac. Kosović nema lijepe riječi za Milana Babića, dok je profesorova podrška zločincima tipa Miloševića i Martića – neupitna. Humanističkim parolama uprkos.