Coelhov "Aleph" je iskrena i literarno snažna ispovijed

Nema spora da je brazilski autor Paulo Coelho provjereni autor uspješnica. Kada je prije desetak godina bio u Zagrebu, njegovi čitatelji pretvoreni u obožavatelje okupirali su Muzej Mimaru. Takva jagma za nekim piscem među suzdržanim Zagrepčanima dugo nije zabilježena. No, preplodni Coelho u međuvremenu se u svojim romanima počeo ponavljati, a njegov proročko-propovjedni ton postao je književno-trgovački “mainstream”. Literatura za samopomoć danas više nije tako nedostupna, a i dobila je bezbroj autohtonih, lokalnih i provincijskih inačica. Pa ipak, najnoviji Coelhov roman “Aleph”, koji je hrvatska publika u izdanju VBZ-a dobila na uvid prije čitatelja u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj (ali, istini za volju, ne i prije od Srba i Bugara), ponešto je drukčiji. U njemu Coelho priča sočnu (a valjda i iskrenu) autobiografsku priču u koju je spretno upleo bračnu nevjeru, kontakte s lijepim obožavateljicama s kojima je imao lijepa i ružna iskustva u svojim predživotima, susrete s drugim kulturama i vjerama (od pravoslavlja do islama i natrag)... Coelho vrlo uvjerljivo svjedoči o svom burnom i nenadanom, sudbinskom putovanju transsibirskom željeznicom te svojevrsnom ljubavnom, ali i duhovnom okršaju s lijepom i nesretnom violinisticom Hilal. U knjigu o putovanju vlakom u smjeru u kojem su nekada putovale Staljinove žrtve, Coelho je vrlo efektno uklopio podosta putopisnih minijatura, ali i podataka iz autobiografije koji će sasvim sigurno zagolicati maštu njegovih strastvenih čitatelja. Ali i oni koji Coelha i ne cijene u ovom će romanu, koji ima i literarnu dimenziju, naići na pitanja koja si i sami, u trenucima kada gube drage osobe, sami uporno postavljaju i ne nalaze odgovore čak ni u knjigama poput Biblije.