Kad u kinu ugledate kišni, neonom natopljeni grad budućnosti u kojemu automobili lete između nebodera, a umorni detektiv u iznošenom kaputu ulazi u bar pun čudnovatih stvorenja, moglo bi se reći kako u biti, iako nije riječ o devetoj umjetnosti, gledate u crtež jednoga Francuza. Kad u animeu vidite djevojku koja na jedrilici klizi iznad otrovne šume, kad u videoigri prelijećete pustinju na leđima krilate zvijeri, opet gledate u taj njegov crtež, samo posredno. Francuz o kojemu govorimo zvao se Jean Giraud, potpisivao se kao Mœbius, a sebi je kao posao zadao zamišljati ono čega još nema.
Prije njega se znanstvena fantastika u stripu uglavnom sastojala od sjajnih raketa i junaka s čeljustima poput lopate. Poslije njega budućnost je postala prljava, izlizana, prenapučena, zatrpana kabelima, reklamama i sitnim ljudima koji u njoj samo pokušavaju preživjeti. Ridley Scott otvoreno je priznao da je koncept za "Blade Runnera" pronašao u jednom Mœbiusovu stripu od svega nekoliko stranica. Veliki redatelj kazao je da je Francuz "nacrtao budućnost koju možeš dodirnuti", te da je baš zato ona neugodna, jer djeluje kao da je tu negdje odmah iza ugla. Kanadski pisac William Gibson, kojeg nazivaju crnim prorokom cyberpunk žanra, tvrdio je da "Neuromancer" izgleda tako kako izgleda zbog crteža iz "Heavy Metala". Legendarni japanski animator Hayao Miyazaki priznao je da je "Nausikaju" režirao pod Mœbiusovim utjecajem, a Mœbius mu je uzvratio tako što je vlastitoj kćeri dao ime Nausicaä. Britanski akademik Matthew Screech u studiji "Masters of the Ninth Art", objavljenoj u izdanju Sveučilišta u Liverpoolu, Mœbiusa naziva najutjecajnijim autorom europskoga stripa poslije Hergéa. A možda je najzanimljivije od svega to što je imao dvostruki umjetnički identitet. Kao Gir crtao je "Blueberryja", najmračniji vestern nastao na Starom kontinentu, i to kistom. Kao Mœbius stvarao je sasvim drukčije svjetove, iscrtavajući ih perom. Pseudonim je posudio od matematičara Augusta Ferdinanda Möbiusa, čovjeka koji je opisao vrpcu s jednom jedinom plohom, onu koja izgleda kao da ima dvije strane, a nema ih. Bolju metaforu za sebe ne bi smislio ni da je htio. Mnogo godina poslije objasnio je odakle mu potreba za dva imena, dobio ju je nakon razvoda vlastitih roditelja.
Jean Henri Gaston Giraud rođen je 8. svibnja 1938. u Nogent-sur-Marneu, predgrađu Pariza, kao jedino dijete roditelja koji su radili kao prodavači u jednoj osiguravajućoj kući. Kad su mu bile tri godine, roditelji su se razveli i odgojili su ga djed i baka u susjednom Fontenay-sous-Boisu. Bio je boležljiv, povučen i uglavnom, prema vlastitim riječima, usamljen dječak. Utjehu je našao u malenom kinu na uglu ulice u kojoj je stanovala njegova majka. Ondje su vrtjeli jeftine američke vesterne, a on je dolazio kad god je stigao. U poslijeratnoj Francuskoj koja je zaudarala na jeftinu žbuku i oskudicu, taj mu je mračni salon bio jedini most prema nekim drugim, ljepšim svjetovima. U djedovoj knjižnici pronašao je stare knjige s gravurama Gustavea Dorého; pola stoljeća poslije, ilustrirajući Danteov "Raj", priznat će da ga je ponekad doslovce precrtavao na paus-papiru. Oko devete godine, u internatu, počeo je crtati vlastite vesterne. Sa 16 godina upisao je Duperré, parišku školu primijenjenih umjetnosti. Ilustraciju nije upisao jer nije prošao prijemni ispit, pa je učio dizajn tapeta. Nakon dvije godine odustao je od škole.
S 18 godina od zarađenoga je novca kupio kartu za Ameriku, sjeo na Greyhoundov autobus i odvezao se u Mexico City. Ondje je živjela njegova majka nakon što se preudala. Nakon osam mjeseci u Meksiku vratio se u Pariz kao drugi čovjek. Prihvatila ga je skupina lokalnih umjetnika i buntovnika koja ga je uvela u svijet filozofije, modernog jazza, šaha i marihuane. Nije ju, barem je takvo uvriježeno mišljenje, koristio kao sredstvo eskapizma od stvarnosti, nego kao alat koji mu je proširivao kreativne dosege. U jednoj od svojih seansi "napušavanja" vidio je pustinju. O beskrajnom plavom nebu i ravnicama poslije će reći da su mu doslovno otvorile dušu. Meksiko će mu se kao inspiracija vraćati cijeli život, sve do posljednjih stripova. A svoj prvi, humoristični vestern "Frank et Jérémie", prodao je časopisu "Far West". Urednik Marijac presudio mu je rekavši da ima dara za humor, ali baš nikakva za realistički crtež. Slijedile su godine kruha bez masti u izdavačkoj kući Fleurus i vojni rok u Alžiru usred rata.
Iz vojske se vratio s idejom da uči kod Josepha Gillaina zvanoga Jijé, tada jednog od najvećih strip-crtača u Europi, poznatog i po tome što je mlade autore primao u vlastitu kuću. Jijé ga je pozvao i odmah mu povjerio cijelu epizodu vesterna "Jerry Spring". Nije se baš proslavio, jer je nakon tjedan dana rada uspio završiti tek pola table. Bio je, priznao je poslije, previše umišljen, lakovjerno je shvatio zadatak te mislio kako će sve završiti uz minimalan trud. Jijé je preuzeo olovku, Giraudu je prepustio tuš, te su zajedno nekako uspjeli završiti strip na vrijeme. Učitelj mu nikada ništa nije predbacivao zbog te situacije. Poslije će se ispostaviti da je Giraudu upravo Jijé na neki način zamijenio oca koji je otišao kad je imao svega tri godine. Giraud će poslije reći da je to bilo kao da ga je Jijé pitao želi li da mu bude otac, a onda se to na neki način i ostvarilo: dobio je oca, i još k tome crtača. Jijé je svog "sina" prozvao Rimbaudom stripovskog svijeta.
Kad je scenarist Jean-Michel Charlier tražio crtača za novi vestern u časopisu "Pilote", Jijé je odbio posao i preporučio učenika. Tako je 31. listopada 1963. krenuo "Fort Navajo", a iz ansambla likova brzo se izdvojio jedan: poručnik Mike Blueberry, slomljena nosa i pokvarena karaktera. Lice mu je Giraud posudio od Jean-Paula Belmonda, tadašnjeg simbola francuske mladosti. Poslije će reći da je od Belmonda na kraju ostao samo slomljeni nos. Početak nije bio bajkovit. Čitatelji su Girauda u pismima optuživali da plagira Jijéa jer im se crtež gotovo nije razlikovao, a mladi je autor pod pritiskom rokova doživio slom živaca. Zbog toga je učitelj (opet) diskretno odradio devet tabli druge epizode. Godinu poslije Giraud je usred rada spakirao kovčeg i otputovao u Ameriku i Meksiko, pa je Jijé opet uskočio, ovaj put s dvadeset i dvije table. Kad se učenik vratio, rukopis više nije bio učiteljev. "Blueberry" je postao nešto što europski strip dotad nije poznavao. Junak je stario iz albuma u album, prljao se, bio mučen, izdan i izmanipuliran, a Divlji zapad prestao je biti lijepa američka razglednica. Utjecaj Leonea i Peckinpaha bio je očit, a serijal je postao mjerilo za sve poslije njega. U Hrvatskoj ga je objavljivao Bookglobe.
Iste te 1963. Giraud je uvečer krišom crtao za satirični mjesečnik "Hara-Kiri". Za 21 kratki strip smislio je pseudonim, a poslije je objasnio da mu to nije bilo toliko radi skrivanja koliko zbog izmišljanja nečega o sebi što bi ga nadraslo. Urednik Cavanna nije mogao vjerovati kad je čuo da Giraud odlazi crtati "dječji strip", da će tako protratiti talent. Nakon toga je Mœbius nestao na cijelo desetljeće. A vratio ga je bijes. Nakon 1968. francuski su crtači počeli tražiti autorska prava i slobodu, a sukob u redakciji "Pilotea" trajno je ohladio Giraudov odnos s Renéom Goscinnyjem. On 14. prosinca 1974., s Philippeom Druilletom, Jeanom-Pierreom Dionnetom i Bernardom Farkasom osniva zadrugu Les Humanoïdes Associés i pokreće časopis "Métal Hurlant". Bila je to prava popkulturna bomba. Preko američkoga izdanja "Heavy Metal" časopis je preoblikovao cijelu generaciju američkih crtača, redatelja i dizajnera. Giraud je kasnije rekao kako se u razdoblju od 1974. do 1978. praktički svakog dana osjećao kao da gori i izgara u želji za crtanjem.
Iz toga plamena izašla su dva remek-djela. "Arzach" su četiri kratke priče bez ijednog oblačića, bez teksta i bez onomatopeje, o šutljivom ratniku koji na leđima pterodaktila prelijeće mrtvi krajolik. Autor je ime junaka u svakoj priči napisao drukčije – Arzach, Harzak, Arzak, Harzack – jer mu se tako prohtjelo. "Hermetična garaža" bila je još luđa: serijal koji je izmišljao iz broja u broj, bez scenarija i bez plana, pa je sam priznao da je to zapravo istraživački laboratorij otvoren za javnost. Čitatelj je gledao autora kako razmišlja uživo. Treći ključni strip toga razdoblja bio je "The Long Tomorrow", po scenariju Dana O'Bannona, budućeg pisca "Aliena", o detektivu u okomitom podzemnom gradu punom androida. Iz tih je stranica doslovce izašao izgled moderne filmske budućnosti. Sredinom sedamdesetih u Giraudov je život ušao čovjek koji će ga promijeniti gotovo koliko i Jijé, čileansko-francuski redatelj Alejandro Jodorowsky. Pripremao je adaptaciju "Dine" Franka Herberta i trebao mu je crtač koji brzo radi. Ponudio je Giraudu da sve ostavi i sutradan otputuje s njim u Los Angeles. Giraud je zatražio nekoliko sati za razmišljanje. Jodorowsky mu je hladno odgovorio da nema problema, isto će pitanje postaviti njegovu suparniku Druilletu. Sutradan su njih dvojica sjeli u avion.
Projekt je okupio Salvadora Dalíja, Orsona Wellesa, Micka Jaggera, Pink Floyd, H. R. Gigera i Chrisa Fossa, a raspao se zbog nedostatka novca. No Giraud je u međuvremenu nacrtao oko 3000 tabli knjige snimanja, a Jodorowsky je o tom razdoblju pisao gotovo nostalgično,prisjećajući se razgovora u sedam ujutro u kafiću koji se, igrom slučaja, zvao Svemir. Film nikad nije snimljen, ali je na noge postavio pola današnje kinematografije. Iz ekipe okupljene oko "Dine" izrastao je "Alien". O'Bannon je napisao scenarij, Giger nacrtao čudovište, a Mœbius dizajnirao svemirska odijela posade Nostroma, koja su na platnu završila gotovo identično kako ih je zamislio. Sam je to sažeo cinično i točno: "Bila su to dva tjedna posla iz kojih je proizašlo 20 godina slave." Kad je 2021. jedan od desetak preživjelih primjeraka knjige snimanja Jodorowskog osvanuo na dražbi u Christie'su, bio je procijenjen na 25.000 eura, a prodan za 2,66 milijuna.
Ono što je ostalo neiskorišteno, Jodorowsky nije bacio. Nakon zajedničke slikovnice "Les Yeux du Chat" iz 1978. ponudio je Mœbiusu ciklus koji će postati njihovo životno djelo. "Inkal" je krenuo u "Métal Hurlantu" 1980., a između 1981. i 1988. izašao je u šest albuma. Radna metoda bila je neobična koliko i rezultat. Jodorowsky često nije imao napisan scenarij nego bi priču Mœbiusu ispričao i odglumio, crtač bi usput skicirao, razgovor bi snimali na vrpcu, a zaplet mijenjali u hodu. Iz toga je izašla space opera u kojoj se miješaju galaktička intriga, mistika, satira i tarot. Junak je bio John Difool, privatni detektiv "klase R" iz podzemlja goleme metropole smještene u velikom krateru. Difool je bio kukavica, licemjer, ovisnik o jeftinim užicima i jedan od najuvjerljivijih antijunaka u povijesti medija. Ime mu je nastalo igrom riječi prema tarotskoj Ludi, karti bez broja, lutalici koja kreće na put. Prati ga Deepo, betonski galeb koji govori, uz njega su Animah (aluzija na Jungovu animu), njezina sestra Tanatah i Metabarun, najveći ratnik svemira. Nasuprot njima stoje korumpirana vlast, ptičji izvanzemaljci Bergovi i Tehnopapa, vođa tehnokratske sekte. Difool ne želi biti heroj, glavni mu je cilj vratiti se u svoj mali, glupi, ugodni život, pa ga upravo to što bi radije ležao na kauču nego se borio protiv tko zna kakvih moćnih neprijatelja čini nekako bliskim čitatelju. Struktura stripa zatvorena je poput prstena. Strip počinje Difoolovim padom u jezero puno kiseline, a slično tako i završava. Kritičari taj put čitaju kao neku vrstu inicijacije, puta na kojemu junak stekne znanje pa ga izgubi, dok se svemir vrti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Posljednja dva albuma obojio je – i to je detalj koji se tiče i nas – novosadski crtač Zoran Janjetov, kojega je Jodorowsky 1986. zatekao u pariškom uredu kako sramežljivo pokazuje mapu i predstavlja se kao Mœbiusov sljedbenik. Kad je Mœbius odbio crtati prednastavak, Janjetov je dobio "Prije Inkala".
"Inkal" je u Francuskoj prodan u više od milijun primjeraka, preveden je na više od jedanaest jezika i još se navodi kao najprodavaniji znanstvenofantastični strip svih vremena. Mark Millar nazvao ga je vjerojatno najljepšim ikad nacrtanim stripom, a odjeci mu se vide u "Petom elementu", "Matrixu", "Akiri" i u Coruscantu iz "Ratova zvijezda". Godine 2004. izdavač i Jodorowsky tužili su Luca Bessona zbog navodnog plagiranja "Inkala" u "Petom elementu" i izgubili spor. Jodorowsky je poslije tvrdio da ih je Mœbius izdao jer je i sam radio na Bessonovu filmu, a drugom je prigodom slegnuo ramenima i rekao da mu je čast kad mu netko krade ideje. Hrvatski čitatelji imali su u rukama "Inkal" zahvaljujući Fibri i prijevodu Darka Macana. Ironija je da su taj golem uspjeh znanstveno-fantastičnog serijala cijelo vrijeme financirali – vesterni. Giraud je 1979. računao da album "Inkala" zanima desetak tisuća ljudi, a "Blueberryja" barem stotinu tisuća, pa je otvoreno govorio da Blueberry sponzorira ovog drugog.
Bilo je to razdoblje u kojem je uspjeh počeo gušiti Girauda i sve snažnije opterećivati njegovu psihu. Zato se 1980. s obitelji odselio u Pau, podno Pirineja, želeći se udaljiti od Pariza i zapadnjačkog svijeta. Ondje je slijedio učenja francuskog new age gurua Jeana-Paula Appel-Guéryja. I to mu je, izgleda, bilo preblizu rodnoj grudi, pa je od 1983. do kraja 1984. živio u njegovoj zajednici na Tahitiju. Prestao je jesti meso, pušiti, piti kavu i alkohol, a te se apstinencije uglavnom držao do kraja života. Iz toga je razdoblja izrastao "Svijet Edene", njegov najfilozofskiji serijal. Razočaran načinom na koji guru vodi zajednicu, 1985. seli se u Kaliforniju. Ondje mu se dogodila anegdota koju je volio prepričavati. Kad bi se u studiju, u Marvelu ili kod Georgea Lucasa, predstavio kao Jean Giraud, nitko ne bi ni trepnuo. Kad bi rekao "Mœbius", svi bi poskočili da mu stisnu ruku. Stan Lee napisao mu je dvodijelnu priču o Silver Surferu, koja je 1989. osvojila nagradu Eisner. Iste te 1989. umro je Jean-Michel Charlier. Giraud je sam dovršio započeti album, ali za crtaću dasku "Blueberryja" nije se mogao vratiti gotovo pet godina. Objasnio je to pamtljivom rečenicom: "Serijal je izgubio oca, a majci treba vremena za žalovanje."
Prvi brak s Claudine Conin, koja mu je desetljećima vodila poslove, okončan je 1994. bez neke prevelike javne drame. Godinu poslije oženio se s Isabelle Champeval i te im se godine rodila kći. Nazvali su je Nausicaä. Bio je to, kao što smo spomenuli, naklon Miyazakiju, s kojim je 2004. i 2005. dijelio veliku zajedničku izložbu u pariškoj Kovnici novca. Za tu su prigodu jedan drugome nacrtali junake – Japanac Arzacha, a Francuz princezu iz "Doline vjetrova". Posljednjih je godina života vodio bitku koje se groze svi, a posebice oni koji se bave vizualnom umjetnošću. Vid mu je slabio, 2010. je operiran da bi spasio lijevo oko, a crtati je nastavio na grafičkom tabletu jer mu je "zumiranje" kod crtanja postalo nužno. U listopadu 2010. u Fondation Cartier otvorena je "Mœbius transe forme", njegova prva velika pariška retrospektiva. Iste je godine objavio "Arzak l'arpenteur", prvi dio planirane trilogije o junaku s kojim je počeo 35 godina ranije, i završio ga neizvjesnim krajem. Nastavak nikad nije nacrtao. Umro je 10. ožujka 2012. u Montrougeu kraj Pariza, u 74. godini, nakon dugotrajne borbe s limfomom. Kolega François Boucq ispričao je da ga je dva tjedna prije zatekao u bolničkom krevetu kako se šali s medicinskim sestrama. U razgovorima s novinarom Numom Sadoulom priznao je, bez uvijanja, da se boji bolne smrti. Pokopan je 15. ožujka na groblju Montparnasse. Na pogreb su došli gotovo svi poznatiji svjetski strip-crtači, francuski ministar kulture i još mnogi visoki uzvanici. Godinu prije smrti, kad mu je novinar Los Angeles Timesa rekao da je legenda, Mœbius se nasmijao i odgovorio da je onda valjda postao jednorog.