Bio je to društveni događaj prvog reda. Gostovanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta u ZKM-u privuklo je društvenu i političku elitu Zagreba, na čelu s predsjednikom Josipovićem, a gosti su se predstavili “Gospođicom” Ive Andrića.
Značenje samog izvođenja djela nobelovca na hrvatskoj sceni “podebljano” je činjenicom da se predstava igra po davnoj (iz 1962. godine) dramatizaciji Marka Foteza.
Furiozna epizoda Jovanke
Na nesreću ta davna dramatizacija glavni je krivac glavnog dojma predstave, koja je u Srbiji dočekana s velikim pohvalama, a taj je da je riječ o pomalo zastarjelom teatarskom izrazu.
Ipak, riječ je o dobroj predstavi koju je trebalo vidjeti. Redatelj (i scenograf) Gorčin Stojanović priču smješta na dojmljivoj sceni na dva nivoa, gdje skromni sobičak, u kojem svoje dane provodi glavna junakinja, služi tek kao naglasak općeg (fizičkog i duhovnog) siromaštva u koje zbog opsesivne štednje i zgrtanja bogatstva bježi glavna junakinja. Upravo ona, u vrsnoj interpretaciji Nataše Ninković, glavni je adut predstave, koju ćemo u prvom redu pamtit upravo po glumačkim ostvarenjima. Cijeli ansambl je odličan, a u prepunom ZKM-u (gdje se sjedilo i na stepenicama) pljesak na otvorenoj sceni dobila je Nataša Tapušković za epizodnu ulogu Jovanke. Upravo ona u svom furioznom nastupu govori mnoge stvari koje je Andrić davno napisao u svom romanu “Gospođica” (državna administracija koju ubija korupcija, stari profesori koji kao mumije čuvaju svoj posao...), a koje prepoznajemo i danas i kojima se i danas gorko smijemo.
Glavne muške uloge (on je otac glavne junakinje, ali i mešetar te pjesnik koji govori stihove u pijanoj noći u nekoj malo boljoj krčmi) tumači Vojislav Brajović.
Škola glume iz ex-Yu
Upravo je on “krivac” za veliku glumačko-povijesnu pouku koju smo izvukli iz ove predstave. Bio je to pomalo iracionalan trenutak kada na sceni gledaš jednog glumca, Voju Brajovića, a u svojim ušima i glavi čuješ drugog – Radu Šerbedžiju. Naravno, Rade nije bio nigdje u blizini, ali je trenutak kada Voja Brajović počinje govoriti stihove zorno pokazao što je to nekada bila jugoslavenska škola glume.
Nakon “Gospođice” Jugoslovensko dramsko pozorište u Zagrebu izvodi i “Otela”, a treba se nadati da će se ponoviti priča s njihova zadnjeg gostovanja 2011. kada su nas zainteresirali prvom predstavom (“Rođeni u Yu“), a oduševili drugom. Tada smo, naime, gledali nezaboravnu “Elijahovu stolicu” po romanu Igora Štiksa.