Andrea Pisac: Britanski čitatelji zaziru od prijevoda

Bit će vam jasno kakve su naše šanse na engleskom književnom tržištu ako kažem da su od cjelokupne britanske književne produkcije jedva tri posto književni prijevodi”, kaže Andrea Pisac, spisateljica i doktorandica na Goldsmiths Collegeu u Londonu, direktorica projekta “Writers in Translation / Pisci u prijevodu” engleskog PEN-a.

Dakle, prava osoba za razgovor o našim ambicijama za promociju hrvatske literature u Velikoj Britaniji.

– Jedna je od prepreka ta što je englesko tržište knjiga izuzetno komercijalno orijentirano, nema subvencija za izdavače kakve npr. u nas daje Ministarstvo kulture. Najveća je ipak smetnja otpor britanskog čitateljstva, koje zazire od prijevoda knjiga autora izraslih u drugom kulturnom kontekstu. Postoji interes za druge kulture, ali iz pera britanskih autora.

• Kako ste Vi došli do direktorske pozicije?
– Javila sam se na natječaj PEN-a i bila izabrana između stotinjak kandidata. To je plaćeni, a ne volonterski posao; dakle meni, koja sam živjela u skupom Londonu, radila na doktoratu i čekala stipendiju, više nego dobrodošao.

• Kakve su šanse naših pisaca u tom projektu?
– Među 28 naslova potporu je dobila jedino Dubravka Ugrešić za knjigu “Ministarstvo boli”. Išlo je to nekim automatizmom, jer za nju se u Britaniji zna više od petnaest godina.

• Tko se još od naših našao u projektu “Writers in Translation”?
– Bio je velik interes za Tatjanu Gromaču i njezin roman “Crnac”, ali se na kraju odustalo. Jedan izdavač želi Miljenka Jergovića, jer na engleskom postoji samo “Sarajevski Marlboro”. Sada čitam “Elijahovu stolicu” Igora Štiksa, jer sam izabrana u profesionalne čitače od kojih izdavači traže mišljenje; mislim da Štiks ima šansi.

• Što bismo mi trebali učiniti da se na engleskom pojavi više naših autora?
– Naš Centar za knjigu, koji vodi Branko Čegec, ne bi smio nuditi našu cjelokupnu godišnju produkciju, nego izbor treba suziti na 5-6 djela i biti dostupan na internetu, prevesti po 30-ak kartica od svakog, i poslati na prave adrese. Kad bismo se kao država potrudili da britanski izdavači dobiju besplatan ogledni prijevod, besplatnu književnu kritiku i izgradili povjerenje da se nudi kvalitetan autor i kvalitetna knjiga, napravili bismo velik posao. Tako rade Njemačka, Francuska, Španjolska i u posljednje vrijeme Poljska.