Zagrebu će 3. svibnja, na pozornici Kerempuha, premijerno biti prikazan Zmaj, jedan od komada ruskog dramatičara Evgenija Švarca (1896. – 1958.) utemeljenih na bajkama. Priča počinje kada u jedan grad, koji se nakon četiri stoljeća već navikao na strahovladu jednog zmaja, dolazi vitez Lancelot i svojom najavom da će ubiti Zmaja unosi nemir. Glumačku ekipu u naslovnoj ulozi predvodi Vili Matula. Luka Petrušić je Lancelot, Vedran Mlikota gradski arhivar, a Ornela Vištica njegova kći Elza, odabrana da bude sljedeća djevica koju će grad žrtvovati Zmaju. Vitezov dolazak osobito ide na živce Gradonačelniku, kojega glumi Hrvoje Kečkeš, dok jedan od novih članova Kerempuhova ansambla Filip Detelić glumi mačka, čiji životni moto glasi: “Kad ti je toplo i mekano, mudrije je drijemati i šutjeti.”
Ususret premijeri razgovarali smo s makedonskim redateljem Aleksandrom Popovskim. Umjetnik danas tražen širom Europe, 2000. godine upravo je u Kerempuhu počeo sada već impozantan niz predstava postavljenih na hrvatske pozornice.
Kako su Švarcovi komadi, a osobito Zmaj, prolazili Staljinovu cenzuru?
Nikako. Kao i mnogi drugi iz tog perioda, ni Švarc nije imao tu sreću da vidi svoje djelo na pozornici. On je, poput Harmsa, bježao u bajku da bi mogao prikazati stvarnost u kojoj su ljudi tada živjeli. Ali, Zmaj se prepoznao u bajci i tekst se u Sovjetskom Savezu počeo igrati tek nakon 1960. godine.
Čini li vam se da ovakve bajke i priče danas postaju sve aktualnije?
Prije nekog vremena u Turskoj je predmet cenzure postao i Shakespeareov Macbeth. Očekujem da će se sve više i više vladara prepoznavati u bajkama.
Znači li to da su današnji vladari sve sličniji onima o kojima je pisao Shakespeare?
Kuća od karata, jedna od najpopularnijih televizijskih serija današnjice, cijela je bazirana na Shakespeareu. Mislim da se današnji vladari apsolutno vraćaju principima nekadašnjih vladara i likova iz bajki.
Znači li to da se svijet definitivno kreće unatrag?
Da, i ja sve to gledam kao jednu veliku regresiju. Ali, s druge strane, mislim da je svaka velika kriza ujedno korak do razrješenja. Mislim da se već predugo vrtimo u jednom te istom krugu i sad smo ga već počeli ponavljati. Ne mislim samo na Balkan, nego i cijelu Europu, ali na ovom našem prostoru, na kojem je glupost dominirala, opet gledam istu smiješnu priču kako se vraća, zato što nedostaje jedna velika nova ideja. Ali, ona će doći. Dolazi vrijeme kada ćemo spoznati da je proizvod jednog dječaka poput Mate Rimca puno kvalitetniji i važniji od nekoliko budala koje pale zastave na stadionima. Znanost i umjetnost, to su naše nove religije umjesto nacionalizma i patriotizma koji predstavljaju stare ideje. To je kao nafta. Svijet sada iskorištava zadnje energetske trzaje pa uništava cijeli istok i arapski svijet, a ionako ćemo se prebaciti na Sunčevu i električnu energiju. Isto tako današnji vladari iskorištavaju posljednje zalihe potencijala nacionalizma, domoljublja i religija. Gradit će se novi svijet, a oni buše stare bušotine i pokušavaju maksimalno iskoristiti i naplatiti zadnje rezerve koje su u njima ostale.
Sviđa mi se vaš optimizam, ali tih zaliha, čini mi se, ima još dovoljno.
Tako se doista čini, ali čovjek je takvo biće da se uvijek zasiti jedne materije i razvije potrebu za novim. Koliko god sve ovo izgleda strašno, mislim da je sve to, uključujući i ekonomsku krizu, proizvod nečega što nije naša realna potreba. Mislim da će se i ta stara gospođa Europa, kao tvorevina koja se sporo regenerira, uskoro osloboditi balasta koji je usporava i da će uhvatiti novi val koji već dolazi.
Gdje je u svemu tome kazalište?
Kazalište je u velikoj dilemi kako da bude aktualno i kako da komunicira s publikom. Čini mi se da smo u jednom razdoblju upali u zamku agitiranja prema ljudima koji se ionako s nama slažu. Mi s pozornice urlamo nešto o nečemu i “napadamo” one koji su nas zapravo došli podržati. Zato je došlo i do povlačenja nekih slojeva ljudi iz kazališta koje se opasno približilo pamfletu i žutoj štampi. Zašto je Shakespeare uvijek tako lijep i privlačan? Mislim da mi u kazalištu imamo dva cilja: jedan je mozak, drugi je srce. Racionalni prasak možda je snažniji, ali traje kraće, a emocije su nešto što ljudi ponesu kući i kroz taj se osjećaj polako ali trajno mijenjaju. Moramo pronaći tu ravnotežu. Kazalište je uvijek bilo tijesno vezano uz politiku i događanja na ulici. Ono je živi komentar onoga što nam se događa. Bez toga bi Homer bio besmislen. Ja nas vidim kao pjevače svog vremena. Mi opjevavamo naše doba. Kazalište mora progovarati o svemu što doživljavamo i što se oko nas događa. Ali, ako se struktura našeg pjevanja pretvori u rečenice koje ionako slušamo s televizijskih ekrana, onda to postaje loša literatura.
Kod nas desnica, pozivajući se na narod, tvrdi da je kultura potpuno zarobljena od ljevice, i to još od vremena komunizma. Kako vi na to gledate?
Kao prvo, ja ne vjerujem da još uvijek postoje desni i lijevi. To jednostavno nije istina. Postoje samo ljudi koji vladaju i oni kojima se vlada. Ideologija je kao crnilo koje pušta hobotnica. Dok se mi dogovorimo tko je što mislio, netko uvijek pokrade novac. To govorim iz osobnog iskustva makedonske političke scene. Naš primjer može poslužiti kao doktorat na temu kamo sve to vodi i kako završava. Zato mislim da je sve to samo gubljenje vremena. Kultura je jako široko polje djelovanja u kojem ideologija ne smije imati nikakvu ulogu. Kultura je otvorena platforma. Imao sam izvrsno iskustvo u Belgiji. Tamo su sve trupe nezavisne, kao i kazališta, kojih samo u Antwerpenu ima sedamdesetak. Svi oni dobivaju dotacije od države da bi otvarali novi prostor. Tamo ne postoje svete krave, a ponajmanje je to država. I upravo je zato tamo nastalo toliko novih trupa koje imaju svoj posebni izraz i koje su postale pravi misionari belgijske kulture. U tom smislu politika ne treba imati utjecaj na ono što mi stvaramo, nego je tu da nam stvori platformu na kojoj ćemo mi stvarati nova djela.
U Hrvatskoj se svaka kritika prema državi i ministarstvu kulture prokazuje kao gola borba za državni novac.
I to smo već vidjeli u Makedoniji. To je vrlo pogrešna premisa koja ne može donijeti ništa dobro ni ministarstvu ni ljudima koji se bave kulturom. Ja sam dobar primjer toga jer već deset godina ne radim u Makedoniji. Naime, osim što postoji ministarstvo, koje predstavlja politiku, postoji, kao i u svakom društvu, i dio umjetnika koji se uz tu politiku svrstavaju. Zadnji tekst koji sam radio u Makedoniji – “Molière” Mihaila Bulgakova ili “Osveta svetaca” – govori o tome što se događa kada se Crkva potrudi da objasni Luju XIV. koliko je Molière štetan za državu. Tako imate i umjetnike koji podupiru crne liste na kojima se nalaze neki drugi umjetnici. Ali i to je stvar prošlosti, nešto što bismo stvarno trebali prerasti jer je nekorisno. Ponavljam, kultura je široka platforma na kojoj svi mi ostavljamo svoj pečat. Makedonija je bila upala u tu zamku. Počela je proizvoditi “državnu kulturu”. Tu nastaje problem kada država misli da je ona ta koja treba formulirati što je državna kultura, a što je alternativa, a ne razumije da upravlja našim novcem. Nije problem u političarima, nego u narodu koji brzo zaboravlja da je to njegov novac.
Dakle, vi ne radite u Makedoniji zato što se ne uklapate u tu “državnu kulturu”?
Da, to je prvi razlog, a posljednjih godina i sam odbijam tamo raditi jer ne želim biti dio nečega što će za nekoliko dana biti proglašeno za najveću sramotu Makedonije.
Što se zapravo ovih dana događa u vašoj domovini?
Dogodio se jedan lijep građanski pokret koji je nastao zato što su se vladari preko svake mjere razbahatili u svom načinu vladanju. Na vidjelo su izašli dokazi o potpuno devijantnim pojavama. To što su na dan izbora isključivali liftove da bi spriječili starije ljude da glasaju protiv njih samo je jedan od blažih bizarnih primjera. Zato se pojavio snažan građanski pokret koji zahtijeva prostor slobode građanskog društva, ne samo zato da bi se ova vlast promijenila nego da nijedna druga vlast više ne bi na taj način koristila poluge moći. Makedonija je dobar primjer na kojem se može učiti kako jedna mala zemlja može degenerirati i uništavati samu sebe, a sve to pod vlašću koja se skriva iza domoljublja, povijesti i naroda.
Ali, zar se sve to ne događa zahvaljujući podršci naroda?
Naša je vlast korumpirala vlastiti narod. Oni koji sve to podržavaju, za to uzimaju novac. I to državni, dakle naš novac. Baš kao i Zmaj u ovom komadu, tako i političari za sebe tvrde da su zmajevi, a jedinu moć koju imaju daje im narod koji u to povjeruje. Korumpirani ljudi neće se tako lako promijeniti, sve dok se ne preplaše kada shvate da je to što rade jednostavno protuzakonito. Pred nama su dvije opcije: ili će zakon početi funkcionirati ili ćemo se pobiti među sobom.•