Zagrebačko kazalište mladih staro je pune 74 godine. Ovih je dana objavljena tiskana varijanta velike monografije o njihovih prvih sedam desetljeća, koja je već bila dostupna u virtualnom obliku. Monografija znakovitog naslova "Zauvijek mlad – Zagrebačko kazalište mladih" započinje od samih početaka, kada je 1948. godine pod imenom Pionirsko kazalište ono utemeljeno kao jedna u nizu sličnih institucija koje su trebale okupljati djecu. No nakon desetljeća borbe za vlastitu pozornicu, kada ga je počela voditi tadašnja ravnateljica Božena Begović, o čijem životu i radu govori ZKM-ova predstava "Halo, halo, ovdje Radio Zagreb", jer bila je Božena Begović i prva hrvatska radijska spikerica, počinje strelovit uspon ovog kazališta koje je danas poznato po svom potentnom glumačkom ansamblu, za koji se doslovno 'otimaju' redatelji, te po svojoj jedinstvenoj poetici i umjetničkoj autonomiji.
Autor ZKM-ove monografije Hrvoje Ivanković, ugledni dramaturg, kritičar, publicist, urednik u Dramskom programu HTV-a te izbornik brojnih kazališnih festivala, za Večernji list iz te je velike povijesti izabrao sedam ključnih razdoblja, ili kako on to kaže, "sedam godišnjih doba ZKM-a". To su:
1. Formiranje i formatiranje
Formativno razdoblje Zagrebačkog pionirskog kazališta (1948. – 1954.) svojim su djelovanjem obilježile njegova osnivačica Božena Begović te Đurđica Dević koja je u prvih sedam sezona režirala čak 57 predstava u kojima su uz polaznike PIK-ovih grupa povremeno nastupali i profesionalni glumci. Bio je to zalog za postupno stvaranje repertoarnog kazališta, čemu će 1953. pridonijeti i pokretanje Omladinske sekcije u kojoj su bili okupljeni najtalentiraniji pikovci stariji od 14 godina. Božena Begović i Đurđica Dević razradile su i specifičan sustav rada s najmlađima, utemeljen na improvizacijama na zadanu temu, što će u raznim modificiranim oblicima do današnjeg dana ostati prepoznatljivost pikovske/zekaemovske škole glume.
2. Početak stvaranja profesionalnog ansambla
Predstave za djecu i mlade u drugoj polovici pedesetih te u šezdesetim godinama 20. stoljeća najčešće je režirala Zvjezdana Ladika, koja je uz Slavenku Čečuk ostala upamćena i kao jedna od najboljih PIK-ovih dramskih pedagoginja. Zahvaljujući svojim plesnim grupama PIK je u to doba počeo otvarati vrata i modernijim plesnim formama, pa je u njegovu okrilju Milana Broš 1962. osnovala Eksperimentalnu grupu slobodnog plesa, a šezdesete su označile i početak stvaranja stalnog profesionalnog ansambla, čiju su jezgru činila "pikova djeca" Slavica Jukić, Stjepan Džimi Jurčec i Tihomir Miško Polanec.
3. Repertoarni redizajn i prva vlastita pozornica
Od 1966. ZKM djeluje pod svojim današnjim nazivom, a te je godine njegov ravnatelj postao Nikola Vončina koji znatno osnažuje glumački ansambl, angažira ponajbolje domaće redatelje mlađe i srednje generacije (Violić, Radojević, Paro, Juvančić, Međimorec, Mesarić, Veček, Kunčević….) te otvara kazalište prema novim repertoarnim izazovima (u središtu pozornosti su suvremeni hrvatski dramatičari, a repertoar "večernje scene" znatno je proširen), što će uroditi nizom hvaljenih, pa i nagrađivanih predstava, kako za djecu i mlade ("Kapetan Džon Piplfoks", "Mačak Džingiskan i Miki Trasi", Radojevićeve postave djela iz "fundusa" berlinskog kazališta GRIPS…), tako i za odrasle ("Kvas bez kruha", "Obsidio Sigetiana", "Anno Domini 1573.", "Naivci", "Hrvatska rapsodija" i dr.). Shvativši da unatoč obećanjima ZKM neće uskoro dobiti svoju vlastitu dvoranu, Vončina 1974. u dvjema pokusnim dvoranama u Preradovićevoj ulici uređuje i Komornu scenu L – 99, u kojoj će zekaemovci prikazivati dio svog repertoara.
4. Novi početak u Teslinoj 7
ZKM u današnjem formatu počeo se stvarati potkraj osamdesetih, nakon dugoočekivanog useljenja u vlastitu zgradu u Teslinoj ulici. Dolaskom niza mladih glumaca ansambl je znatno ojačan, a predstave s repertoara koji su kreirali Vjeran Zuppa i Paolo Magelli svojim su stilom, izrazom i angažmanom temeljito prodrmale hrvatsku kazališnu scenu. U kratkom razdoblju od 1989. do 1992. dogodio se, naime, niz antologijskih ostvarenja (Tauferov "Odisej & sin", Parove "Krležine Zastave", Kicina "Knjiga o džungli" i "San Ivanjske noći", Milerov "Magic & Loss"), koja su tako snažno odredila ZKM kao progresivno kazalište novih urbanih generacija da ga tijekom devedesetih godina nije mogao uzdrmati ni pokoji pokušaj udara na njegovu umjetničku neovisnost i integritet.
5. Angažirano kazalište na početku tisućljeća
Druga polovica devedesetih definitivno je profilirala ZKM kao kazalište bez prvaka, ali s moćnim glumačkim ansamblom posvećenim kolektivnom stvaralačkom pristupu, što je itekako došlo do izražaja u Hamperu i kasnijim predstavama Renea Medvešeka, redatelja čija specifična autorska poetika nosi zamjetan supotpis njegove zekaemovske družine. S takvim ansamblom Slobodan Šnajder je za svog ravnateljskog mandata (2001. – 2004.) stvarao propulzivno i problemski artikulirano kazalište, umnogome utjelovljeno u predstavama Branka Brezovca koje su postale zaštitnim znakom tog razdoblja.
6. Na europskom kazališnom zemljovidu
U mandatu ravnateljice Dubravke Vrgoč (2006. – 2014.) ZKM je ostvario izuzetno dobar balans između repertoarnog mainstreama te osmišljenog okupljanja najistaknutijih domaćih umjetnika i skupina posvećenih propitivanju novih scenskih praksi i strategija. Isti pristup primijenjen je i u koprodukcijskim projektima, koji su često bili osnaženi novcem iz različitih europskih fondova, omogućivši ZKM-u da se i tim oblikom suradnje nametne kao prepoznatljiva točka na europskom kazališnom zemljovidu. Bilo je to razdoblje pravog kazališnog vrenja, karakteristično i po dodatnom profiliranju ansambla, brojnim praizvedbama djela suvremenih domaćih pisaca te čestoj suradnji s inozemnim i ponajboljim hrvatskim redateljima poput Frljića, Jelčića, Šeparovića, Buljana, A. Tomić, Dolenčića, Medvešeka, Magellija, Kice ili Lorencija.
7. Budućnost koja traje
Snježana Abramović Milković kao posljednja u nizu ravnatelj(ic)a ZKM-a, uz nastavak suradnje s redateljima koji su već postali dijelom povijesti tog kazališta, u zekaemovsku je priču uvela i puno novih imena (Torbica, Ruždjak Podolski, Schilling, Spahić, Kurspahić…), nastavivši graditi repertoar na simbiozi vrhunskog mainstreama (uz zamjetan udio suvremenih domaćih autora) te predstava koje svojim stilom i poetikom izlaze iz okvira konvencionalnog kazališnog iskaza. I pod njezinim vodstvom ZKM je ostao najnagrađivanije te na inozemnim pozornicama najprisutnije hrvatsko kazalište; kazalište na čijim se pozornicama hrabro i beskompromisno propituju mnoge traumatične i tabuizirane teme iz naše bliže i dalje svakodnevice.