45. priča: Dubravka Miletić: Harmonikaš

Sletjela je gotovo nečujno i sjela na rub oblaka.

– Moram razgovarati s Gospodinom – tiho je rekla otirući palcem tanku nit krvi što je puzila niz obraz iz malene vene na rubu čela. – Svakako moram s njim razgovarati – još je tiše nadodala.

Prepoznao sam je po glasu, dotrajalom slamnatom šeširu, cicanoj haljini, ružičastoj bundici od obojenog zeca; po načinu na koji prebacuje bosu nogu preko noge, mota duhan i pali cigaretu plastičnim upaljačem oslikanim morskim zvijezdama.

– Za audijenciju kod Svevišnjeg potrebna je molba. Stranica kucanog teksta – odgovorio sam poslovno.

– A tako – otpuhnula je dim prema nebu i otresla pepeo na zeleni otočić uronjen u more. Potom se podozrivo zapiljila u mene: – Kosa vam je sijeda, krila crna, goluždrava, bez ijednog pera; hvatate zrak kao stari losos na izdisaju u plićaku. Drugačije sam zamišljala anđela.

Bilo mi je na vrh jezika da joj kažem istinu. Kako sam nekada bio anđeo čuvar od ugleda, a sada zbog Božjeg gnjeva izgledam kako izgledam i sjedim tu gdje sjedim degradiran u daktilografa… Umjesto toga, umetnuo sam list papira u pisaću mašinu.

– Vrijeme je za vašu priču – rekao sam mehanički da sakrijem svaki trag znatiželje koja me izjedala.

Povukla je zadnji dim i bacila opušak u more.

– Ispričat ću vam sve po redu kako znam i umijem. I nipošto me nemojte prekidati da ne izgubim nit.

Klimnuo sam glavom još uvijek u nevjerici da sjedi baš na mom oblaku, ta žena, to stvorenje zbog kojeg bi svatko lako izgubio pamet. Pretvoren u uho, počeo sam slušati:

– Moj otok je najmanji u arhipelagu, neupisan na zemljovidima. Poznajem mu sve kutke i zakutke. Sve obrise, sve mirise. Ovdje znam i tko sam, i gdje sam, i s koje strane vjetar puše. Tako sam samoj sebi ponavljala svakoga dana prije svitanja kada bih se umivala hladnom vodom, češljem prošla kroz kosu, pomuzla kozu i popila lončić svježeg mlijeka. Da ga nisam voljela, sigurno ne bih pjevuckala od jutra do mraka, ne bih u beskraj ponavljala: “Život je lijep, sve je baš kako treba, zadovoljna sam, ne može biti bolje”. Zar ne?

Šutio sam kao zaliven i strepio da moje srce što je tuklo ko crkveno zvono ne zagluši ni jednu riječ, ni jedno slovo te priče koju sam od svih priča pod kapom nebeskom najviše želio čuti.

Zgrčila je malene šake, uvukla ih u džepove ružičaste bundice i duboko uzdahnula:

– Te nedjelje dan je svanuo bez oblačka. Zrak je mirisao na ispečen kolač od kupina. Nabrala sam ljiljane, zaključala kuću, nabila slamnati šešir na glavu, otvorila šareni suncobran sa staklenom ručkom, pa utabanom stazom krenula u crkvu.

Tada se dogodilo što se dogodilo: Zapuhao je leden vjetar, kao da je trinaesti mjesec u godini. Oluja je dovukla crn oblak baš nad moje dvorište. Zamislite kako stojim na vjetrometini s uplakanom kozom u naručju i gledam kako tuča mlati po crjepovima koji jauču i pucaju od muke a kroz rupu u krovu kovitlac usisava svu moju imovinu: Željezni krevet, žlicu, tanjur, stol i stolac. – Što sam Bogu skrivila!? – vičem u vjetar. A on kroz zube zviždi neku pjesmu o Sudnjemu danu.

I meni je izgledalo kao da je smak svijeta.

A onda se pojavio taj čovjek s harmonikom na leđima. Pojavio se niotkud. Naprosto se stvorio. Osmjehnuo se pogledom modrim kao cvjetovi divlje cikorije što je cvala uz tramvajsku prugu.

I kada bih htjela ne bih mogla drugačije opisati tu skromnu modrinu. Premda tu i nije bilo nekog mjesta za skromnost, bar sudeći po svemu što je uslijedilo nakon tog osmijeha.

Morate mi vjerovati na riječ kada vam kažem da sam vidjela na svoje oči kako taj neobičan čovjek hoda po zaleđenom moru i svirkom topi sige sa svjetionika, kreste valova… Kako su opet zaplovile barčice, kočarice i vicinalni brodić! Vidjela sam sretne ribe što iskaču iz mora pa mu namiguju kao da su stari znanci…

Ja sam ga srela prvi put.

U tren oka sve je vratio na mjesto. Rumene crjepove, iščupani grm oleandra, bademovo drvo i maslinu. I svu moju imovinu.

Svijet je opet bio isti kao prije, samo što je sada i on bio tu.

Poželjela sam mnogo puta objaviti na sva zvona da je stigao. Viknuti iz sveg glasa: “Moj harmonikaš je čudo od čovjeka!”. Ali naprosto nisam uhvatila vremena. Svake bi me zime ogrnuo bundicom od zeca pa bismo šetali amo-tamo po hrptu otoka, brojili zvijezde i gledali u mjesec sve do svitanja; svakog proljeća kružili bismo tramvajem bez voznog reda čekajući lipanj i “Casablancu” u otvorenom kinu; svakog ljeta razbijali lubenice o bitvu u mandraču, jeli ih halapljivo, pa slijepljeni poljupcem skakali u more od sumraka do zore, od zore do sumraka. Tko bi imao duše propustiti ijedan trenutak one sreće kad u ranu jesen sjediš s čiopama na dimnjaku zagledan u goleme bijele brodove što klize pučinom i nestaju na horizontu; onog blaženstva kad lahor miriše na kadulju i sol…

Ali oni su ionako sve znali. Uhodili su nas od prvog dana. Zli jezici brujali su kao turbine: – Uljez, šarlatan, cvrčak, smrtni je grijeh oholiti se, krasti bogu dane, pa ne možeš samo tako pasti s neba, kočoperiti se kao da te sam bog poslao, u trideset i tri godine ne pojaviti se u crkvi, ne prekoračiti prag gostionice, ne obrijati se u brijačnici, običaji su običaji, red je red, pravila su pravila, samo ptice sjede na krovu i bez veze cvrkuću, ha-ha-ha, našla krpa zakrpu, ha-ha-ha, lako je zavrtjeti glavom lakovjernoj ženi, to zna svatko a ne samo opsjenar.

Jeka nam je donosila sve poruke, rugalice, prijekore i psovke. Mislila sam da je čujem samo ja.

Jedne večeri ustao je od stola bljeđi od mjeseca.

– Dozlogrdili smo Bogu i ljudima – rekao je oštro kao da žiletom para dotrajalu odjeću po šavovima; pristavio vodu u čajniku i izašao. Kad je voda isparila, začuo se pucanj.

– Netko ga je vidio kako krišom bere pelin što buja uz samostan. Pa je opalio. Bum! Onda su ga odvukli u skladište Ribomaterijala, udarali kamenjem, malim sidrom i ostima za hobotnice – s određenom sućuti izvijestio me skladištar kad ga je na viljuškaru dopremio pred naša kućna vrata.

Nisam rekla ni riječ. Usta su mi bila prepuna krikova.

Kopnio je naočigled. Moj harmonikaš. Sve je manje jeo. Tek mrvicu kruha. Sve je manje pio. Tek napršnjak čaja. Kada je postao malen kao zrno maka, položila sam ga na noćni ormarić među uokvirene uspomene iz sretnijih dana.

Sljedećeg je jutra nestao. Popela sam se na dimnjak s kojega se vidi sam kraj svijeta. Ni tamo ga nije bilo. Molila sam nebo da mi kaže gdje je, čekala odgovor.

Nisam silazila tisuću godina.

A onda sam pala s krova. Ili sam skočila. Ne znam, ne mogu se sjetiti. Bilo kako bilo, sada sam tu, pišem Bogu molbu da mi ga konačno vrati. Ne marim ako je ostao manji od makova zrna. Bez njega u bilo kojem obliku ni život ni smrt ne vrijede pišljiva boba.

Gorko je zaplakala.

– Recite Gospodinu da ne treba previše razbijati glavu time gdje da nas smjesti. U trenu mogu isplesti ljuljačku od snova i paučine. Objesit ću je nad bezdanom, nikome na oku s druge strane svemira.

Prelomila se u struku i klonula na moje rame.

Na krilu mi je niknulo malo bijelo pero.

– Mislim da ćemo neko vrijeme morati ostati ovdje, ni na nebu ni na zemlji, i čekati odgovor – rekao sam osmjehnuvši se “pogledom modrim kao cvjetovi divlje cikorije”. Ne bi li me na kraju priče prepoznala.