I, kako ćeš to početi? Nekim uzvikom, kažeš. Hajde! Uzmi npr. uzvik „e"!
E, kako je život čudan i nepromjenjiv u bitnom, od Adama do Wikileaksa. I doista, gle; svi sve znaju, a čemu? Onaj tko bi trebao znati tko mu i kako radi o glavi, ipak to ne zna, o tome je ova priča. Kakvi priča, istina, ništa pričinjeno!
Banalno ti je to „kako je život čudan", to je tako valjda već milijun puta napisano...
Čekaj, stani, ne trči pred rudo! O tome banalnome i govorim, to je tema. To uvijek isto ljudsko, nepromijenjeno, bez obzira na silne tehnološke napretke. Razumiješ li?! I kada su hodali u gunju od kozje kostrijeti a stanovali u špilji, svijetlili uljanicom, kusali rukama... i danas kada stanuju u toplim i ugodnim stanovima, spavaju u mekim posteljama, svijetle elektrikom, dodirom prsta na prekidač pune sobu šarenim slikama na svom totemu-zaslonu i zbivanjima iz cijela svijeta... čovjek i žena ostali su to što jesu: ljudi, čeljad. Vazda isti.
A da budeš malo određeniji, da manje filozofiraš; gdje je priča, to jest - to „nepričinjeno", dogođeno?!
Naravno, nije pričinjeno, vidio sam vlastitim očima. I posve slučajno. Bio sam u bolnici. Ja do prozora, a moj supatnik, i on kao i ja nepokretan – u unutrašnjosti sobe. On je kroz prozor mogao vidjeti samo vrh krova bolnice i nebo, a ja sam sa svojega ležaja vidio sve: uzlaz na parkiralište, neku kućicu uza nj, u njoj je moguće kakvo postrojenje, zatim bolnički park te u daljini šumu i dio polja Lijepe Naše.
Na parkiralište je ušao veliki crni mercedes. Na nj ulaze samo privilegirani gosti ili značajnije osoblje bolnice, a za ostale - tamo dolje je javna garaža ili se parkiraju po okolnim ulicama i uličicama...
Iz merđe je izišao visok, naočit čovjek u tamnome odijelu i kravati te atraktivna žena prekrasna hoda, na visokim potpeticama. Vitke duge noge i široka kratka suknja do iznad koljena činili su je još zamamnijom.
Prihvatila je muškarca rukom pod ruku, ali on joj je pokazao pokretom svoje ruke gore prema meni i mome prozoru, odnosno prema dijelu bolnice gdje sam bio, maknuvši njezinu ruku sa sebe. No, ona ga je stisnula još jače i – pogurala ga za zid kućice pred parkiralištem. Ostali su tamo minutu-dvije, a kada su se opet pojavili u mome vidnome polju, on je popravljao kravatu, a ona ga je otvoreno poljubila, uzevši potom rupčić iz torbice i otarivši mu usta, da se taj čin zbriše. Mahnula je pritom nehajno rukom, „baš me briga tko gleda, neka gleda" ili je to možda značilo „ne vidi to onaj koga se tiče, ne brini"!
Prije mojega ulaska u bolnicu, moja kolegica Vesna poslala mi je internetom jednu orijentalnu, „Neobičnu priču", ako sam dobro zapamtio naslov i – toga sam se tada sjetio. Dakle, u toj priči su baš na dlaku jednako kao i nas dva nepokretnika – dva bolesnika, onaj do prozora i onaj što sa svojega kreveta vidi samo dio bolničkoga krova i nebo. Onaj koji sve može vidjeti, iz dana u dan onome drugome priča što se vani događa: nižu se nevjerojatne zgode, kao da se svijet širi i izvan vidljive slike. Međutim, sve je to onaj do prozora pričao samo da olakša supatniku muke, napajao ga je životom koji je vani pulsirao, sve do dana kada su njegova cimera bolničari iznijeli iz sobe – u vječni spokoj. Tada se pokazalo da je pogled kroz prozor bio vrlo oskudan, a pričalac da je bio slijep... Da je izmišljao. Poanta je u tome da je – uljepšavao zadnje dahtaje bližnjemu svomu. „Pošalji dalje", Vesna je nastojala činiti svijet boljim, kao i onaj slijepac do prozora...
Sjetio sam se još svježe priče, no učinilo mi se nekako neprimjerenim da je primjenjujem na stvarno stanje – niti sam ja slijep, niti je moj supatnik ugroženiji od mene, makar mislim da nije. Tek od jučer sam tu. Neću mu ništa pričati. Pogotovo ne ono što vidim kroz prozor, glupo je! Uostalom, vrijeme je posjeta. Pričat će posjetitelji. Posjetiteljice.
Ana je ušla u sobu s osmijehom kao s uzdignutim cvijetom, tako ona uvijek ulazi: „Dolazi moje Sunce!" kažem ja, a ona tada zasja još jače. Pozdravila je i mojega cimera, predstavila mu se, i on njoj, rukujući se slabašnom rukom, oprezno, da ne sruši infuziju...
Sada će doći i moja žena, rekao je.
I netom što je to izustio, na vrata je, odškrinuvši ih, kao da provjerava je li pogodila pravu sobu, ušla – ljepotica s parkirališta.
Čekaj, nije li to previše očekivano?
Da nije tako - zašto bih inače pričao o njoj. Ono „uvijek isto" uvijek je i očekivano!
Ja je međutim – doista nisam očekivao. Iznenadila me. Moj je bolnički sobni kolega bio sedamdesetogodišnjak, izmoren, izmučen teškom bolesti... Očekivao sam ženu blisku njegovim godinama i izgledu. Međutim, eto...
Jedva blizu pedesete, ako, tako vitkonoga, dugog slapa plave kose i blistava osmijeha, rasna, strasna, puna, jedra, sočna i zrela, prišla je mome susobniku i poljubila ga ovlaš u obraz, rukama ga potapšavši, smirujuće, u smislu „ne brini, sve je pod kontrolom, ja sam tu".
A ja sam blenuo u nju i čitavih nekoliko sekunda nisam oka skidao s nje. Naravno da je Ana to protumačila na posve ženski način, kao da me ta lijepa ženska živina zanima; nije mogla znati što sam vidio kroz prozor nekoliko minuta prije.
Ana mi je nježno okrenula glavu prema sebi i svojemu osmijehu i tiho mi se obratila: „i ja sam tu". „Znam, ljubavi, znam, nisam ni trenutka na to zaboravio, oprosti, nešto sam malo prije vidio...". Ali , ništa nisam stigao objasniti: ljepojka je civilizirano prišla Ani i meni i pozdravila se, prvo s njom. „Mariana", predstavila se, „a kako ste vi", „a što je vama", „bit će dobro, vidjet ćete" „idem sada svome... mužu" te mu je i otišla te dalje šaputala s njim. Samo ja sam svojim nekim tajnim instinktom uočio značajnu psihološku stanku između njezinih riječi „svome" i „mužu"; nenadano negdje unutra ubilo me kad sam odjednom shvatio da sam prema godinama blizak njemu, a Ana Mariani...
Šapatom sam Ani objašnjavao što sam vidio, pazeći da ljepolika to ne zamijeti.
Misliš li da je ljepša od mene? – prošapće Ana sada doista neočekivano, posve izvan svega.
Ne, ljubavi, ljepota je unutra, ne na ženskim sisama i obrazima, koliko smo puta o tome razgovarali. Nema meni nikoga na svijetu ljepšega od tebe. Oprosti, ali pitanje ti nije na razini onoga tvoga čuvenog aforizma „praznovjeran je: vjeruje ženi". Uostalom, ako je aforizam istinit, lijepo mi je u mojoj praznovjerici...
Ne znam onda zašto si toliko blenuo u nju?!
Izišle su zajedno. Ana je produžila prema garaži gdje je parkirala, a Mariana je zastala na vanjskom parkiralištu, izvadila mobitel... Ljubavnik joj je stigao začas, a ja svome cimeru koji je zadrijemao s blaženim osmijehom na licu - ništa nisam pričao. I mome je susobniku lijepo u njegovoj praznovjerici. Da mu je ne kvarim. Ali gledao sam kako mu ženu ljubavnik vulgarno hvata za stražnjicu dok su sjedali u kola.
Ana - Mariana, Mariana – Ana, pa i imena su im slična, a ne samo da su im bliske godine: garažu ne vidim, tko zna tko tamo čeka Anu? Eto crva sumnje.
Uvijek je to sve isto s ljudskom čeljadi, kažem ti, uvijek...