Imate znati gospodo suci i Vi gosparu kančeljeru da sam ja Maruša, sluškinja Serafina Dživova Bona, srela u srijedu, druge setemane po Palmanoj nedjelji, Maru Kučatu koja žive pod kućom Anke Deranjine u ulici Od sv. Andrije. Mara mi je rekla: Hodmo veće na prediku! Kad smo izašle na Placu, rekla sam joj: Pođi ti s Bogom, ja imam obavit još posala i neka najprvo kupim mojoj gospođi činkvinu ljubica! U četvrtak je Anka Deranjina otkrila da joj je ponestala kokoš, a Mara je ukazala na mene da sam kriva. I kolikogod sam se ja klela da nijesam ukrala kokoš, ona je sveđ ponavljala: Zašto si se onda povratila iza mene u ulicu? Povratila se i ne povratila se gospodo, rečenu kokoš ukrala nijesam, a Maru Kučatu poznam odamna i pozna je svak u ovemu Gradu.
Kad sam ono iza trešnje, ima od tega deset i više godina, radila u klačini na Pilama, ja sam i spala s rečenom Marom Kučatom u stranju gospara Sekonda. Nagovorila me je tad bila da u Luke drapjera na vjeru kupim košulju na redice, ali mi drapjer nije htio dati košulju bez solada. Mara Kučata je onda rekla da upitam vlastelina Vlađa Bućeva da mi zaima tri perpere i da će ga ona nagovoriti da mi da te solde. Mara Kučata me odvela do kuće Vlađa Bućeva i pokazala da uđem kroz jedan prozor u prizemlju. Ona se provukla, pa sam i ja pošla za njome. Kad sam razaznala Vlađa Bućeva i Luku Sorgova dje me čekaju, Kučata je iza mojih leđa skliznula kroz prozor vanka, a mene ostavila. Najprije su me istukli dok sam ih plačući molila da me puste. Potom su me svukli do gola i jedan za drugim, najprije Vladislav Buća pa onda mladi Sorgo, imali su samnom što činit i uzeli mi čast. Krv mi je tekla niz noge i po spremici. Bile su mi izlijepljene i ruke, i obrazi, i sva odjeća. I vlastelini su bili krvavi ko da su brava zaklali. Držali su me zaključanu u toj spremici dvije debele ure, a onda me pustili. Vlađ mi je tisnuo u ruku tri perpere. Pitala sam na klačini Maru Kučatu: Na što me Mara dovede? Rekla mi je: Ne boj se, to neće znat nitko, samo ti ja i Bog, i dat ćeš po` perpere da ja dam jednoj Vlahinji koja će ti učiniti da ne moš bit bređa, a sebi je od tega uzela 20 dinarića. Ne tužim se ja na nikoga nego na samu Maru Kučatu, er me ona na tradimenat dovela tamo i ona mi je sve kriva što su mi tad učinili gospari Luka Sorgov i Vlađ Bućev.
A sad me, Gospodo, hoće staviti na burdio da sam lupežica i da kradem kokoši. Među pukom sam čula, ma to cijeli Grad zna, da su neki po skalinati Dvora hitali kokoši, pa ih priklane iznašali pod dolamicama i doma kuhali. Ima ih koji su za napunit trbuh kapači učinit svako zlo. Marko Trojanov lani je puškom ubio kokoš Petra Ciganina s Pila. Ubio mu kokoš i ranio sestru Anicu zvanu Gubica iza uha. I tko zna što bi bilo s Anicom da nije imala sreće da je zrno promaši, ali kokoši više nije bilo spasa, bila je mirna i pečena. Sluškinja koja je prije mene služila u moga gospara pobjegla mu je put Konavala s punjenijem kapunom koji je bio spravan za pečenje kad je gospar krstio prvoga sina. Uhitili su je tek nakon što je pasala Dubac. I sad je u maloj tamnici zbog toga i još nekijeh drugijeh lupeština koje su Gospoda otkrila kad su je ispitivali. Ma ja vam o temu neimam što reći, znate i sami na koje se lupeštine i razbojstva stavilo u ovemu Gradu poslije velike trešnje. Spominjem se dobro da mi je nedugo iza toga skandala na Pilama došla bila na vrata od kamare Mara Kučata skupa s Katom Markovom, sluškinjom gospara Nikole Đivova Clasci. Kad sam im otvorila, iza njih se nalazio i rečeni gospar Nikola. Rekao mi je: Taka zaludna, zla eno! Odgovorila sam: Jesam svačija, samo da nijesam tvoja! Počeo me tući pestima pa sam pobjegla u susjedstvo. On zamnom i tamo me našo zamotanu pod bankom. Opet sam bježala, a on opeta zamnom sve do navrh ulice, pa mi stao nogama na koret, pa sam pala a on me je počeo tući i pestima i nogama posvuda. Vikala sam mu da sam noseća i da dijete veće klopara u meni. Te sam noći rodila mrtvo dijete i pokopala ga istu noć poviše Danača. Otac toga djeteta je Ivan Puponja iz Šumeta koji mi je priprijetio da će me ubiti ako ga izdam. Obećo mi je da će me oženiti kad mu majka umre, samo nikome ne smijem izdati da sam bila s njime bređa. Zato sam rađala sama a ne uz pomoć koje žene. Tisnila sam u usta jednu krpu da mi susjestvo ne čuje jauke. Sad znam da me Puponja nije ni mislio uzeti za ženu. Molim vas da učinite pravdu i na njemu i na Ivanu Buconiću s kojim sam prije tri četri godine rodila jedno muško dijete i koje se nalazi na Petrovu selu, ma ja ne znam u koga.
Oni dan kad je nestala kokoš Anke Deranjine ja sam, jadna, bila postala malo dulje na Placi, tamo gdje se prodava zelje, išteći za činkvinu cvijeća mojoj gospodarici, ali je Jeluša zeljarica rekla da to cvijeće ne može dati za činkvinu, jer vrijedi cijeli grošet. Utoliko sam srela Luciju, mater Nikole sekretara, koja mi je naručila da i njoj kupim cvijeća dva, tri dinara i još k tome freškoga skorupa u Milašice koja nije bila na svome solitome mjestu pred Orlandom nego je varila doma na Pelinama. I pošla sam u nje, i vratila sam se u kuću gdje stojim, i stavila pred vrata cvijeće, i u korti srela sluškinju s Gromače, s kojom sam se zadržala neko brijeme, sve dok nije zvonilo na Santus u crkvi sv. Vlaha. Krenula sam nakon toga ulicom gospara Marina Sorga i kad sam izbila na Sv. Barbaru ugledala sam kokoš za koju mislim da je mogla biti kokoš Anke Đura Deranje, za koju se poslije pritužila da joj je nestala.
Srela sam onda Luka, sina Jakova Prca koji pratika skandalozno stanujući s Marijom Matuškovom. Jer ja živem blizu Marije Matuškove i znam da rečeni Luka Prc pribiva i dan i noć u rečene Marije u kući, u nje ije i spi i to znam erbo ga vidim izlaziti iz nje kuće jutrom krmeljav, a ulazi k njoj večerom i obnoć. To se nalazi ovdi u Gradu, kod Rupa, najkrajnija ulica put Sv. Andrije. Oni su nam dvoje veće dodijali u susjestvu pribivajući sveđ zajedno od česa se svak skandaliza od kad je Luci lani umrla žena. Viđam ga otada u rečene Marije dohoditi po dva, po tri puta na dan. Donosi joj za jestit pa zajedno jedu, i svak o temu mrmoši er zasve on neima ženu, ona je udata zasve jom muža ovdi nije. Kata Matka Bezbrižnog koja živi u susjedstvu rekla mi je da je Marija na zlu glasu i da je kapača odvestit aliti stavit koga na burdio, erbo ona ima jednu hćer u kući, i od tega se vele straši, i za to veće puta stavlja pomnju za vidjet ko u nje dohodi, ma nikad niko nije dolazio osim Prca, koji joj donosi ješu s Place. Kako sam vidjela da je Prc s punijem faculetom hrane ispod ruke zakuco na vrata Marije Matuškove, ja sam se zaputila u Lucije Sekretarove kojoj sam kupila cvijeće, koja je rekla da joj ga je malo i da joj još kupim, i dala mi grošet i 6 solada da joj kupim i dva jaja u jedne žudioske dojkinje, ma joj ne znam imena, postála sam u nje, kako je sedamnaes zvonilo, a došla sam u nje po šesnaes, vratila sam se po istoj Ulici od sv. Barbare, došla sam doma, uzela košić i pošla put Gruža za kupit cvijeća, i vratila se s tezijem što sam kupila doma baš kad je ečelenca gospar Knez pošao u sv. Vlaha na večernju, a ja skupila svo cvijeće što sam ga ti dan kupila i odnijela u rečene Lucije onom istom Ulicom od sv. Barbare i davši mi da nešto izjedem, rečena Lucija, vratila sam se oko dvadesetitreće ure u kuću moje gospođe koja mi je rekla, dje si bila, podivljala si se, a ja sam joj onda pripovidjela gdje sam bila taj cijeli dan. I rekla sam joj još kako se gospar Dominko Šiškov Gondola baš tega dana, kad je Anki nestala kokoš, nahodio na svome imanju u Gružu i vidio da mu je odvaljena intela na ulazu u palac i da je pokraden. Iz jednoga razvaljenoga škriturića sa škrabicama, koji vazda zaključava, tako je rekao, a ključ drži u priora Sv. Jakova, manjkala mu je jedna kolana sa dvadesti i četiri brilanta kvadrata i još jedna kolana zlatna s granatima i dvije zlatne manine saviše tega što sam već mjentovala. Gospar Dominko je vikao s balkona svoga palaca što mu je sve pokradeno i sva su čeljad iz Gruža to čula i mrnari s brodova koji su tamo vezani i usidreni. I nestalo mu je još iz rečenoga škriturića dva prstena s brilantima, jedan prsten s rubinom i dijamantom, i još dva prstena, jedan s peču glave od bestije i korunica od koralja sa zlatnom medaljom i zlatnim senjalima. I falilo mu je, koliko mi je još u pameti, još iz tega škriturića iliti ormara tridesti i sedam španjolskih zlatnih dupiona, šest stotina cekina u jednome gropu i peset dukata u grošetima i još druzijeh moneta, i puno mu je još pofalilo stvari koje mislim da je mogao uzet samo djetić mu Gašpar koji je došao ovdje ko zna otkle i u njega služi već četiri puta po tri godine. Jerbo je samo Gašpar znao za taj škriturić, i dje ga gospar Dominko Šiškov drži i čuva. Na povratku iz Gruža vidjela sam ga u Gradu kako troši, jede, pije i karta s vojnicima u Lođi. A mislim da bi sad Gašpar mogao biti skriven u zlatara Marka Bukve u Gružu ako se nije ukrcao na koji brod.
Možda je Gašpar prije nego što je pokro svoga gospara zgrabio i kokoš Anke Deranjine, ja je, Gospodo, nijesam ukrala. Znam da Mara Kučata zajedno s Katom Marka Čupelka govori iza mene da sam ja našla tu kokoš u Ulici sv. Barbare, odnijela i ispekla, i sama je pojela. I da sve susjedstvo mrmoši o toj kokoši, to jes Kata Manigodova, Marija Petra Kusala i Marija Kerubinica, koje su bile onomadne proširile po Gradu da je k meni dohodila Nike Frana Buzdohanova iz Hodilja, i kojoj sam ja dala da pije neke trave, i da je za ti konat Nike izvrgla dijete. Klare Manigodova prosula je među pukom da Nike nije ni bila noseća, nego da sam je ja učila kako će što izmamit od Ivana Harmaza za kojega je govorila da je otac djeteta. Marija Matijina, babica, pregledala je Niku i našla je da je bređa od osam mjeseca in circa i napipala joj je dijete u trbuhu. Rodila je žensko dijete i odnijela ga presidentu od Sv. Jakova, a on je djetetu našao dojilju u Višnjici i bit će i sad tamo ako ga tko nije uzeo i odnio.
Ma ko je uzeo i odnio kokoš Anke Deranjine nemam vam što o temu više izrijet. Može bit da što zna Mandaljena Radova, ona što žive Ispod starijeh rupa, koja je galamila cijelu večer pred kućom i klela Katu Čupelkovu i Mariju Beskuće koje su pomagale Mari Kučatoj kad je k njezinoj bolesnoj kćeri, koja nemoćna leži u postelji već punih pet godišta, uvela dva forestjera, i zlo bi se to bilo završilo da djevojčino zapomaganje nije čula Anka Mrnareva i dozvala Mandaljenu koja ih je šakama tukla i za kose vukla da izidu iz kuće. Tako je govorila pred sucima Kaznenoga suda u Dubrovniku Maruša Grintavica, sluškinja Serafina Dživova Bona, ljeta gospodnjeg 1682., na obljetnicu velike trešnje. Usmrđenu kokoš pronašla je sljedećeg dana Anka Deranjina u vlastitoj gustrijeni.