28. priča: Joso Laća: Samo neka sjećanja

Nema više pisma, te lipe lipote, kad si sebi blizu. Pisma ćaći i materi, davno. Sami, u godinama. Bio sam daleko, malen. Svako pismo koje sam primao, plakao sam. Svako pismo koje sam pisao, plakao sam. Prolazilo vrime, nestalo suza, sam. Ćaća bi pisao Fala bogu, uvik Fala bogu. Sitin se Smoje, Maloga marinka. Vukas malim slovom, gol velikim.

Riječi, slušati, lipo je, čuti... Samo malo, samo malo, moram pojačati... Kora kruva, kaplja vina, zrno soli. Nek ti kušin bude stina, al Hrvatsku, sine, voli. Nemoj, sine, nigdi ići.

Evo jedne ispovijedi:

Manda: Svoga Stipu sam jedanput privarila.

Šjora Mande, to je bilo prije trideset godina.

Je... lipo mi se sitit, sinko.

O’Nille: Ne postoji ni sadašnjost ni budućnost, već samo prošlost, koja se uvijek vraća - sada.

U istu rijeku ne možeš dvaput stati. Voda što je u rijeci diraš zadnji je dio one što je protekla, a prvi dio one koja pridolazi.

A vani kiša, snijeg i zima. U svojoj Lađi od krokanta Anđelko piše: Kakva kiša i vitar, mokar od pete do zadnje cigarete. Anđelka više nema. Sjetit ćemo se Matoša.

Imao sam lađu, siromašan čovjek. Ostala je žalu i sjećanju.

Karlo je moj prijatelj, ima tri i po godine. Karlo će doći, ispuniti kuću.

Na jednom našem otoku, ćaća pomorac, mati brine o dici i baštini. Bude i po cijeli dan u polju. Pri kraju dana, jednoga dana, vraća se iz polja, sina od šest, sedam godina odmah lupi po guzici. Bio si zločest danas. Kako znaš, majko? Jedna tica mi je rekla.

Zaspa je moj dida Mate

Sad duboko sanja

Poletila tica, Matu je sanjala

Sanjala je tica da nju Mate sanja, Luka

Evo moga Karla.

U Matinoj kući, ispod tarace i lastavica i gnijezdo. Tićima tepa, leti, u gnijezdu sanja, sanja da nju Mate sanja. Sanjaju Hrvatsku.

U jednoj brijačnici, davno, šegrt prvi put sapuna i brije mušteriju. Gazda motri. Prvim potezom britve dobro poreže gospodina. Šamar, mali se sagne, šamar dobije mušterija. Drugi put, još gore. Mali se sagne, gospon dobije pravu šamarčinu. Gazda nešto gleda kroz prozor, ode uho: Baci uho da gazda ne vidi.

Pa se sjetiš Van Gogha.

I Matoša: Hrvatska smrt ima više ukusa od života. Račić, Šimić, Tin Ujević. Zelena grana s tugom žuta voća.

Karlo ima nekih malih problema, kiselina u želucu. Liječnik i mama ne daju sladoled. U mom je krilu: I ja hoću vina. I cigaretu? I cigaretu. Ulazi Barbara, Karlova mati. Oho, što je to, Karlo? Mama, mi samo pušimo i pijemo vino. Ja nisam jeo sladoled. Voli telefon. Zovi mi nekoga. Koga zvati? 95, pa što bude. Sada je točno devet sati, pet minuta i deset sekundi. Karlo: dobro. Temperatura zraka je dvadeset stupnjeva. Karlo: dobro. Tlak zraka je tisuću i dvadeset hektopaskala. Kaj?

Kaj: Dvije lipe, Plac, Zvonko Špišić, Trešnjevka. Mala Ana, sa svojima iz Zagorja na Trešnjevku, trajno. Pomalo, nostalgično pati. S jednom svojom pjesmom pokucala je na vrata gospodina u blizini. Ima četrnaest godina. Kad su se vrata otvorila, dobili smo Suzu za zagorske brege.

Jennie Gerhardt: U kuću joj iznenada ulazi mladi senator. Voli Jennie i ona njega. U njezinoj sobi i siromaštvo i njezina ljepota. Čudesan, trajan osjećaj do kraja njegova kratkog života. Umro je senator. U šumi njezine duše srušio se veliki hrast, jeka velike boli. Čitati i patiti s tom patnjom, u jednoj kasnoj uri.

Jedne nedilje, na kraju svoje propovijedi, Frapetar, fra Petar, već malo u godinama: Draga braćo i sestre, Sveti Pava, u svojoj poslanici Korinćanima je reka... reka je... Sveti Pava je reka... reka je... Šta reka da reka, sve je dobro reka, amen.

Putem doma, poslije mise, šjora Mande pomisli kako je koji put lipo i zaboravit.

Jedno jutro na Žnjanu, čudesno. Dolaze ljudi, skupine, mnoštvo.

U ljude, u Hrvate ulazi Papa. Mnoštvo, lađe i brodovi, Galileja. Ne bojte se, Wojtyla.

Sjetio sam se, ne znam zašto: Noinu arku su gradili samouki, obični ljudi, Titanic profesionalci.

H. Keller: voda.

Čuo sam Juru Kaštelana: Za mene je voda, voda koja teče. Cetina? Cetina. U Kani Galilejskoj, na jednoj svadbi Isus od vode učini vino. Apostoli se dobro opuste, polegnu na Gori. Na kamenu Isus sjedi, zora budi apostole. Vode, vode... Ja ću vam donijeti vode. Ne Ti, učitelju.

Svitanje, kukuruzi se njišu, kukuruzi se njišu, Ravnica, u svitanju dana, grudi tvoje uzdišu. Krka i Neretva, sunce i smokve, kamen i vino. Zalazi sunce, a moj Karlo: tko je to, tko je to? To je doktor Tuđman. Što on radi? Gradi svoj i naš san. Karlo: Sanja? Je li to dida Mate?

Svitanje u Ravnici, selo Dobro, zalazi sunce, Gabrijel i Gorica, dan u utihi Krke. Na Visovcu nebeski jablani i fra Ante: Ljudi moji, ajmo mi popit jednu rakiju. Jedna uvik dobro dođe. Živili. A, ne daj Bože da oćutiš neki udar, srčani, moždani, triba popit dvi, ionako ti je svejedno.