13. priča: Boris B. Hrovat: Sivilo ili jedan život

Od nekog vremena Josip je u ured odlazio nevoljko. Nije stanovao daleko, to ne: trebalo je samo nekoliko puta prijeći ulicu, zastati pred crvenim svjetlom semafora zajedno s drugim nevoljnicima i potom požuriti na drugu stranu, kao da ga na toj drugoj strani očekuje neko posebno dobro. Nešto je postojalo, istina je, a događalo se jednom mjesečno: stalna, iako sve manja, plaća. Sve, gotovo do posljednjeg novčića, oduzela bi mu Ružica, žena koja nije bila njegova mladenačka ljubav, i s kojom je zajednički živio već... pa, dvadeset i dvije godine. Nije joj se nikad ni pokušao usprotiviti – ne, nije to bio nedostatak hrabrosti, razmišljao je putem, nikako ne – razlog je bio skriven znatno dublje, i nekako nejasniji. Uzdahnuo je i odmah se ogledao. Nitko nije obratio pozornost. Hladan dan usmjerio je ljude, svi su gledali samo pred sebe i žustro koračali. Ne, nije to bilo kukavištvo, ne i opet ne: bilo je (kako bi razlog mogao objasniti? Samome sebi...), pa recimo – posljedica sivila. Živio je u sivilu, njegove nade i očekivanja ugasli su, i sad bi uzalud premetao pepeo tražeći žar. Preostala je samo svakodnevna rutina na koju se priviknuo, čak ju je – na neki ne baš ugodan ili simpatičan način – i zavolio. Živio je po satnici, unutar rasporeda, bez ikakva iznenađenja, čak bez promjena, koje ne samo što nije očekivao nego ih (više?) nije ni želio. Dapače, kad bi se štogod i dogodilo, negodovao bi, glasno, ili češće u sebi, i odmah se nastojao vratiti rutini. Poznatom obrascu. Sigurnosti, koje će mu donijeti spokojnu starost. I uredska zgrada bila je siva, podnošljivo, štoviše decentno oronula, načeo ju je sveradeći zub vremena. Josipa je pozdravio vratar, te je s tim oniskim i proćelavim čovječuljkom neodređene dobi razmijenio nekoliko otrcanih rečenica o vremenu i nogometu. “Kiša će! Samo da naši ne izgube!” U polumračnim hodnicima izgubio se, međutim, Josip. Izgubio se iz vida, to je samo figura, nakon tolikih godina do svoje “ostave”, kako je nazivao svoju sobicu u prizemlju zgrade, mogao bi i zatvorenih očiju. Kad je bio mlađi, i kad se u njemu još gnijezdio pustolovni duh, to je nekoliko puta i pokušao – uvijek s istim ishodom. Bez nezgoda našao bi se pred vratima “ostave”, nijednom ga nitko nije čudno pogledao, svi su se u toj zgradi mimoilazili kao da se i ne primjećuju, i nikada se nije – što je u najtajnijem kutku svoga misaonog bića priželjkivao – sudario sa Šefom. Taj bi ga onda zapanjeno pogledao, i sa svojih gorskih visova gromko upitao: Juriću, što to radite? Što vam je? – Ali, do takva slučaja nikad (a Josip je, koliko se mogao sjetiti, pokušao čak triput), baš nikad nije došlo. Gurnuo je ključ s brojem u bravu, ali nije ga mogao okrenuti. Značilo je to da je onaj... onaj kolega stigao prvi. Doista, Stipe je već sjedio za svojim stolom, prelistavao žuti tisak i žvakao. Josip se osjetio poput osuđenika na dugu vremensku kaznu, u zatvoru možda ne toliko strogom, ali svejednako mučnom. Stipe je jedva podignuo glavu, a onda je opet – razočarano – spustio. “Dobro jutro”, promrmljao je Josip, skidajući preteški tamnosivi kaput i odlažući šešir na vješalicu. – Sad će on, jedva je dospio pomisliti, kad se Stipe zavalio u stolac, nagnuo se do opasne blizine pada i raskalašeno se nasmijao. “Ja sam mislio da je Ela – a kad tamo, to si samo ti!” Potom se odmah vratio crnoj kronici. Josip je sjeo za svoj stol. Kakav propust! Gotovo da bi udario šakom o stol, ali je zaustavio ruku napola zamišljena puta. Tko zna kako bi takvu gestu protumačio Stipe..., a išao mu je na živce, kako se to obično kaže, te je Josip ozbiljno sumnjao da mu je to i poznato. No, ne treba dodatno provocirati... Zašto je ono htio (ne daj, Bože) udariti šakom o uredski stol? Kakav propust... Oh, da, nije kupio novine, prolazeći kraj jedina kioska na putu baš je razmišljao boji li se Ružice ili je to sve samo njegova sklonost rutini. Utrtim putovima svakidašnjice... U potrazi za nečim što bi mogao čitati, i tako skratiti sivo i oblačno jutro, prije nego što mrgodna, visoka, narogušena Ela donese prvi spis, uđe bez pozdrava i baci ga na jedan od njihova dva stola, otvorio je obično praznu donju ladicu. S iznenađenjem je promatrao knjigu koja se u njoj nalazila. – Otkud to? Pogledao je Stipu: on je i nadalje bio zadubljen u poduži članak u kojem se potanko opisivao neki slučaj iz crne kronike. Surovo, možda čak i dvostruko (jedan od aktera još je živ, ali, po svemu, neće dugo) ubojstvo u predgrađu. Svađa oko međe... Josip je odvratio pogled i posegnuo za knjigom. Stavio ju je pred sebe. Stare, otrcane korice, oštećen, poderan hrbat, masni otisci na gotovo svakoj od njezinih dvjestotinjak stranica, brzo je ustanovio prelistavajući je. Onda se ohrabrio, i potražio naslovnu stranicu. Ime autora, strano, ništa mu nije govorilo. S druge strane, njegovo je književno obrazovanje bilo... pa, moglo bi se reći, više nego manjkavo. Naslov, e, tu mu je srce već brže zakucalo: Jedan život, pisalo je krupnim kurzivom, prijevod s talijanskog, izdavač (predratni, u vremenima brzih promjena sigurno više ne postoji) “Ars vitae” d. d. To je latinski, zaključio je slavodobitno Josip, i također ima neke veze sa životom! Eto, pustolovni duh u njemu koprcao se pod dubokim naslagama svijetlog i tamnog, ali uvijek siva pepela... Bio je pod dojmom tog otkrića, i nije se mogao odlučiti bi li zbog njega baš likovao ili ga nastojao potisnuti (tamo odakle je izniknuo i tamo gdje i spada). Stipu se međutim nije moglo ni potisnuti, ni prigušiti: udubljen u strahotne pojedinosti dvostruka ubojstva zbog međe, on je mahao glavom i povremeno podizao ruke i glas. – Ha!, uzvikivao je. – Ne bi čovjek vjerovao! Ma, vidi ti ovo... Tako je Josip, da bi naglasio svoju distanciranost (Stipe mu se, naime, nije izravno obraćao; komentare je izvikivao onako, za sebe ili za imaginarnu generalnu publiku), odlučio nasumično otvoriti knjigu (što inače nije bio njegov običaj) i pročitati nekoliko stranica, tek toliko da provede vrijeme do prva Elina ulaska. Odluka je, dakle, pala. Otvorio je to staro (ali ne i antikno) izdanje negdje po sredini (tako je najlakše, a i najbrže se stječe dojam) i počeo čitati... Bila je to priča o ljubavi i strasti, o čovjeku koji je vodio miran život, uredan i bračni, sve dok nije saznao da žena... njegova vlastita voljena i obožavana žena održava, najblaže rečeno, intimne odnose s jednim, opet najblaže i pristojno rečeno, sumnjivim mladcem. Zašto? Zbog sivila, gospodine moj, da razbije rutinu, monotoniju i dosadu, u koje se idila bračna života postupno, dan za danom, korak za korakom, gotovo neprimjetno pretvorila... Kako se Ela nije pojavljivala, Josip je koncentrirano čitao do stanke za ručak. Stipe ga nije uznemiravao, čak mu je bilo drago što ne govori, jer je tako u miru mogao ispunjavati listiće sportske prognoze. Točno u podne Josip je ustao i učinio presedan. Uzeo je kaput i šešir, kimnuo glavom začuđenom Stipi, i izašao. I vratar je za njim gledao u čudu, i čak mu pokušao nešto doviknuti, ali ga Josip nije čuo, ili nije mario. Do njegove neugledne, sivkaste prizemnice s vrtom, trebalo mu je desetak minuta, jer je koračao brzo, ali odmjereno. Kolni ulaz zatekao je otvoren: na prilaznom putu bio je parkiran automobil nepoznatih oznaka. Josip je odlučio zaobići kuću, prijeći u vrt i pogledati kroz niski prozor... U dnevnoj sobi, na trosjedu, ugledao je Ružicu, gotovo nagu, kako – neuvjerljivo – nastoji izmigoljiti iz strastvena zagrljaja nepoznata (i znatno mlađeg, morao je priznati) muškarca. Josip nije dugo promatrao prizor. Kao što je i došao, tiho se i neprimjetno, na vršcima prstiju (koliko su mu cipele dopuštale), i udaljio. Vraćajući se u ured, donio je treću odluku toga dana: pravit će se kao da se ništa nije dogodilo, kao da ništa ne zna i ništa uopće nije vidio. Ne, nikako ne zbog straha, već zbog sigurnosti i rutine. A knjigu, Jedan život, podmetnut će već sutra u Stipin uredski stol, u donju ladicu. Neka on sa Životom izađe na kraj.