Kriza koja prijeti egzodusom

Nakon 15 godina postojanja HHO je u dosad najdubljoj krizi, koja prijeti osipanjem članstva i zaposlenika, ali i financijskim slomom. Međutim, ne treba zaboraviti kolika je važnost HHO-a bila prije 15 godina i koliko je taj aktivizam potreban danas.

Možda su različiti oblici kršenja ljudskih prava danas (socijalnih) drukčiji od onih prije 15 godina (nacionalnih), ali pomoć koju je pružao HHO potrebna je i služi kao korektiv društva. No osim što brojni istaknuti članovi i zaposlenici HHO-a napuštaju tu organizaciju za zaštitu ljudskih prava, sve glasnije upozoravaju i na nedostatak novca.

Međutim, najveći je problem to što vodeća organizacija za zaštitu ljudskih prava u tranzicijskoj zemlji, u čiju su razinu zaštite ljudskih prava uperene oči svijeta, nije u stanju privući donatore iz svijeta. Dakle, HHO je uspio preživjeti osporavanja i neprijateljski nastrojeno okruženje u vrijeme kad je tek osnovan, uspio je, unatoč prijetnjama, pomagati ljudima u zaštiti njihovih prava, a danas kao da mu ponestaje daha i ideja.

No, stječe se dojam da se organizacija koja godišnje pruži pravnu pomoć u 2000 slučajeva danas više bavi sama sobom nego zaštitom ljudskih prava. Ruku na srce, dolazak dr. Ive Banca na čelo HHO-a trebao je označiti novi početak i zaokret.

U nekim pojedinačnim slučajevima zaštite ljudskih prava Banac je pokazao zavidnu dozu hrabrosti i beskompromisnosti. Ali animozitet ljudi prema njemu unutar organizacije iz dana u dan raste, a on to ignorira i zatvara oči pred činjenicama. S druge strane, loše financijsko stanje u HHO-u, koje je – istine radi – Banac naslijedio, nije uspio sanirati.

Dapače, po njegovu nalogu propuštene su prijave na petnaestak natječaja koji bi i te kako donijeli novac. Više je nego očito da ugledni povjesničar nije vičan financijama, ali je pokazao pravo umijeće te u kratkom roku odbio velik broj ljudi od HHO-a te stvorio u javnosti dojam da se HHO bavi sam sobom.

Možda je najbolju dijagnozu stanja u HHO-u dao prof. dr. Nikola Visković ustvrdivši da se organizacija vodi monokratski, a da članovi odbora samo figuriraju, uglavnom kao promatrači, dok su čelnici tašti i netolerantni. U članstvu HHO-a godinama su bili mnogi hrabri, intelektualno jaki i talentirani ljudi od formata i ugleda.

Iako su bili izvrgnuti i prijetnjama i osporavanjima, nisu odustajali hrabro upozoravajući na anomalije u društvu i braneći ljudska prava. Ipak se čini da se HHO nije najbolje snašao u tzv. “mirnodopskom razdoblju” te da je podjela u organizaciji na one koji bi željeli pomoć države u financiranju i na one koji financijskom neovisnošću žele zadržati neovisnost i kritičnost djelovanja vrlo duboka.