Koliko košta klik?

Trebalo je doći do muzike. Jednom kad smo shvatili što nas zanima, jednom kad smo shvatili da postoji. Kada smo se počeli rugati “Vrapcima i komarcima” kao neizbježnoj podlozi za plesne koreografije na kraju školskog polugodišta, okretati očima na sveprisutnog Dražena Žanka, kada smo ostavili iza sebe “Paloma Neru” i karirane plisir suknjice i počeli dilati žigovima za krizmu, trebalo je doći do muzike.

Nije bilo nimalo jednostavno. Nešto starije braće i sestara raspolagalo je sredinom devedesetih s nekoliko albuma “Azre”, “Psihomodo popa” i “Nirvane” na kasetama, kupljenima na trešnjevačkom placu, dopremljenima iz “Arizone” budućeg Distrikta Brčko. Za nas su to bili sveti originali koje su oni ljubomorno čuvali, a mi ih potajno presnimavali bezbroj puta s kopije na kopiju, skroz do šuma. Uskraćeni za ikonicu “lyrics” zapisivali smo riječi, pokušavali prokljuviti smisao Johnnyjeve poezije, dok je s Nirvanom bilo po Vuku, pa smo onda uz svijeću, iskreno oplakujući smrt Kurta Cobaina, zapisivali riječi na papir onako kako smo ih čuli i nagađali o čemu bi zapravo pjesma “smels lajk tin spirit” uopće mogla biti. Ali, zvučalo je toliko dobro, svijet je najednom dobivao nove dimenzije, u tim godinama i s tom muzikom, kako već i priliči, a njezini autori, pa u najmanju ruku, bili su polubogovi. Bili su idoli, i bili su slavni.

Mažnjavali stihove

Jer, trebalo je uložiti silan napor, dovijati se kojekakvim smicalicama da bi do naših ušiju doprlo nešto od tih božanstvenih melodija. Ponekad smo slušali kasne radioemisije u kojima bi se pojavilo nešto od pjesama koje su nas zanimale i onda munjevito, detektirajući prvih nekoliko taktova, pritiskali “record” na prastarom kazetofonu, čija je tipka bila znatno tvrđa od ostalih, a znala se i zaglaviti pa čitava operacija nije bila nimalo jednostavna.

Nešto kasnije, slična stvar događala se sa siromašnim fondom suvremenije poezije koju smo mažnjavali iz školske knjižnice, prepisivali u bilježnice ili na listove papira kojima bismo palili rubove kako bi sve skupa izgledalo autentičnije, važnije i potresnije. Imali smo i nekoliko dobrih filmova na videokasetama koji su kotirali kao kultni (“U ime oca” Jima Sheridana o otporu i hippie generaciji bio je jedan od njih), nalazili se poslije škole kod nekoga tko je imao video, sve dok nismo mogli isključiti ton, znajući sve replike napamet, preuzeti uloge likova i beskrajno se zabavljati i rasti.

Naš svijet je funkcionirao tako da je do važnih stvari trebalo doći, bili smo gladni i što je teže bilo zatomiti tu glad, to je bilo uzbudljivije jednom kad bi netko od nas došao u posjed nekog novog komadića svijeta umjetnosti koji nas je formirao i oduševljavao. I to je imalo pravu cijenu, visoku cijenu koja se ne izražava u novcu, zaradom na autorskim pravima, nego u želji da kroz glazbu, poeziju, film, umjetnost općenito, dođemo do onoga mjesta u sebi zbog kojeg se istodobno osjećamo posebno, drugačiji od drugih, jer jedini ti “kužiš ono pravo”, a istodobno je tvoj unutrašnji svijet umrežen s onim velikim i nepoznatim koji pulsira u Umjetnicima.

Koliko košta jedan klik? Koliki je naš vlastiti ulog dok plivamo u moru svega, utapajući se u mejlovima, bizarnim vijestima, virtualnim prijateljstvima s nepoznatim ljudima, u samo jednom popodnevu, pa pritom još i kliknemo na neku pjesmu koja je sa stotinama tisuća takvih jeftinih, besplatnih pokreta prstom najednom postala nešto bitno, kao planetarno, kao neviđeno, a opet sve je u istoj ravni. Smiješna maca koja naganja klupko vune, sredovječna kućanica iz nekog zabačenog britanskog sela božanstvenog glasa i bez prednjih zuba, momci koji odlično sviraju obrade na violončelu, kao što postoji, sigurna sam, još tisuće momaka koji ga sviraju i bolje, ali ne tresu glavama tako jako pa nisu uspjeli skupiti svoju mjeru lajkova koja će ih izbaciti u orbitu danas slavnih, idola, autora. I kako se brzo gomilaju klikovi, čini mi se, tako se brzo energija njihove vrtoglave brojke i troši.

S jedne strane postoji materijalna vrijednosti autorskih djela koja je, naravno, neosporna, barata se milijunima i milijardama nečega, dovija kako naplatiti nezamisliv promet klikova, dok sve manje postaje bitna valuta truda, namjere, pa onda i stvarnog značenja umjetničkog djela za naš život, unutarnji život pojedinca, gdje takvo djelo započinje i završava, odjekom u drugom pojedincu, ili kako se to lijepo danas kaže, konzumentu.

Moram priznati, ne snalazim se u tome baš najbolje, iako mlađoj generaciji još uvijek mogu proći kao starija sestra, pokušavam samo pretpostaviti njihovu mjeru uzbudljivog, a malo ih se i plašim sa svim tim žičicama koje vire iz njih. Recimo da sam sretna što je netko naslagao miks od stotinjak Azrinih stvari na Youtubeu, hvala mu od srca, jer kod mene, a vjerujem i mnogih, to zna izazvati drastična melankolična potonuća, putovanja kroz terase svijesti, zbog svega što nam neke stvari znače i što ih možemo čuti, evo, baš sada, baš odmah, dok se Johnnyjev glasnogovornik sprema oderati izdavače. Nešto drugo je u pitanju što izaziva taj osjećaj, a prilično sam sigurna da znam i što.

Tramvajem do Trešnjevke

Skucana ušteđevina od svih baka i djedova za trinaesti rođendan, odlazak ranim jutarnjim autobusom do Zaprešića, pa onda drugim do Črnomerca, pa drndavim tramvajem do Trešnjevke.

Zatim strah od nepoznatog, pa Zagreb koji izranja iz sna, pa čitava nevjerojatna pustolovina sve do strahopoštovanja prema brkatom prodavaču pirata i njegovoj tezgi na kojoj složno stoje jedni uz druge Minea, Severina, Žanko i Azra, i mog dostojanstvenog stava, iz kojeg jasno proizlazi da želim samo i isključivo “Ravno do dna”.

I još, povratak kući, sad već gotovo odrasle osobe s istančanim ukusom, s blagom u platnenoj torbi, vrpci koja će se premotavati skroz dok se ne izliže, posuđivati samo najintimnijim bićima, trebalo je sve to proći, rekla bih malo više, nego mrdnuti prstom. I onda napokon ta muzika, zapravo, daleko više od muzike.