Koga štiti sljedba crvenih pera

Što je netko moćniji, osjetljiviji je na kritiku. Što bi značilo, prvo, da moć izrasta na poniznosti, pognutim glavama i jeziku za zubima, i, drugo, da je svaka moć, koliko god dojam bio drugačiji, strukturom nalik na mjehur od sapunice.

Jer, da nije tako, kako bi se mogao objasniti fanatizam s kojim su moćni vladari oduvijek progonili sirote autore i najnedužnijih satiričkih tekstuljaka na svoj račun. Bilo bi, primjerice, posve nejasno zašto je moćni jugoslavenski diktator Josif Brozni nemilosrdno proganjao svakoga tko bi o njemu ispričao vic ili bi u birtiji, nacvrcan, odrevao kakvu nepoćudnu pjesmicu.

Kako je s moćnicima u politici, policiji, gospodarstvu, sudstvu, svijetu zabave, znanosti, tako je i s onima u književno-medijskom životu. Skoro će biti pedeset godina kako kao profesionalac nadničarim po novinama i uistinu sam se imao prilike nagledati taštih književnih i novinarskih veličina.

Najosjetljiviji su i tu bili oni najmoćniji (moć su stjecali djelom, ali i političkim položajem).

Takve niste smjeli ni krivo pogledati, a kamoli im što prigovoriti. I najbezazlenija bi se primjedba pretvarala u veliki skandal.

Kako je bilo, tako je i ostalo, a najsvježiji je primjer nevjerojatna lavina reakcija na ni po čemu pogibeljnu impresiju leksikografa Viskovića o sklonosti pisca Jergovića prema Draži Mihailoviću i četnicima. Istina, sam se tobože pogođeni i uplašeni pisac nije oglasio, ali se zato digla cijela njegova, po medijima i ustanovama izvrsno raspoređena sljedba crvenih pera (i zaperaka), u rasponu od čestitog smušenjaka Lovrenovića do novinskog štemera Dežulovića. Zavikaše da je opaki Visković svojom usputnom opaskom, što ju je iz njega u opasnom Vijencu izvukao još opasniji Andrija Tunjić, “ugrozio sam fizički integritet te osobe”, odaslao “poziv na linč i progon” i “prokazao pisca M. J.-a kao nelojalnog pripadnika hrvatskog društva”.

Sam je Visković već konstatirao da Jergović nije nikakva nezaštićena spisateljska ovčica, nego da je vrlo utjecajan, moćan, dobro pozicioniran protagonist našeg književnog života. To je točno, a da bi Jergović zbog svoga umiljavanja četnicima ovdje bio životno ugrožen, to nije ni točno ni netočno, to je jednostavno – komično. Pa u Hrvatskoj je mnogo manje opasno biti proglašen četnikom nego ustašom. Ustaše su ovdje odavno i nedvosmisleno izvan zakona, a četnici, premda još formalno nepriznati, ovdje su oduvijek – da se poslužim Jergovićevim izrazom za Dražu – bili trodimenzionalni: nikako da ih se svede na jedinu njihovu pravu dimenziju, zločinačku.

Znači, ako bi već koga trebalo uzeti u zaštitu, onda su to nedužni hrvatski građani koje moćni Jergović sustavno, iz dana u dan, već godinama, bez ikakvih argumenata, s vrlo utjecajnih medijskih tribina, proglašava ustašama. Zašto baš nitko iz crvene sljedbe koja je skočila zaštiti Jergovića od Viskovića nikad ni “a” nije rekao u korist poštenih ljudi koje bezobzirno etiketira i tako ugrožava njihov štićenik?