Kao da nismo slobodan narod

Svaki standardni jezik zasniva se na jezikoslovnim, kulturnim i povijesnim razlozima, no njegovu komunikacijsku funkciju ne određuje ni jezikoslovlje, ni kultura, ni povijest, nego volja govorne zajednice koja ga je izabrala da joj bude sredstvo sporazumijevanja. Francuski ili mađarski jezik nisu sustavi za sporazumijevanje u francuskoj ili mađarskoj govornoj zajednici zbog svojih ovakvih ili onakvih odnosa, razlika i sličnosti s nekim drugim jezikom, nego zato što tako hoće ljudi koji se tim jezicima služe.

Dok je svima i svuda to uglavnom jasno, čini se da smo ovdje u Hrvatskoj osuđeni na beskrajna ponavljanja. Otkad se hrvatski jezik na početku devedesetih oslobodio bratskog zagrljaja s jezikom srpskim, neprekidno nas se masira izravnim i neizravnim, uljuđenim i primitivnim uvjeravanjem (natrunjenim prijetnjama), da je naš hrvatski jezik vrlo sličan nekim drugim jezicima na slavenskom jugu. Zbog tih sličnosti, koje nikad nitko ozbiljan u Hrvatskoj nije negirao, a i nesumnjive lingvističke srodnosti, uvijek priznavane i u hrvatskom jezikoslovlju, ne dopušta nam se da slobodno i samostalno vodimo svoju jezičnu politiku. Kao da nismo suverena država, kao da nismo slobodan narod i kao da naš službeni jezik ima ograničen suverenitet.

U maltretiranju hrvatske javnosti ide se i dalje nego što se išlo za jugoslavenskih vremena. Onda je postojao jedan zajednički jezik s četiri varijante koje su, barem na papiru, funkcionirale kao četiri jezika. Prema ustavima i zakonima, svi tekstovi saveznih vlasti morali su se prevoditi na četiri varijante, a uobičajeno je bilo i prevođenje s varijante na varijantu. Istina, prevodilo se u skladu s poznatim načelima tadašnje unitarističke politike (alergične na svaku hrvatsku posebnost) i izbjegavao se termin “prevođenje”, ali se unatoč tomu naveliko prevodilo. Novine i mediji na struju (termin Mirka Tomasovića) imali su svoje prevodilačke službe koje su u najdubljim ladicama držale zabranjene endehaške Guberinine i Krstićeve “Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika”.

Ide se tako daleko da se hrvatskom jeziku osporava i ustavni položaj i status zasebnog jezika. Vidjelo se to ovih dana kad je benigna napomena o zakonskoj obvezi TV prikazivača filmova da sve što prikazuju bude na jeziku gledatelja kojima su filmovi namijenjeni, izazvala veliku galamu pristaša teorije ograničenog suvereniteta hrvatskog jezika. Najviše je starih mušterija: onih koji bi, kako rekoše, hrvatskom jeziku rado zaplesali na grobu, onih koji se nakon propasti hrvatsko-srpskog zajedništva osjećaju kao siročad... i onih koji se svim promjenama usprkos nisu makli dalje od ideje da je najbolji hrvatski nikakav hrvatski.

Među potonjima su i neki naši političari srpske narodnosti. Oni nikako ne bi da se prevodi sa srpskog na hrvatski. Razumijemo se, kažu. Pak će biti zanimljivo vidjeti što će reći kad jednog dana Srbija bude na vratima EU, a tamo joj na hrvatskom objasne: Nema potrebe za srpskim jezikom, ovdje je već hrvatski, razumijete se!