Kandidati?

Unatoč svim nedostacima hrvatske političke kulture, ipak je začuđujuće to što se – u punome jeku prijeizborne kampanje – jedva razumije o čemu u konačnici odlučuju skorašnji izbori. Nije pritom riječ tek o nevježama s nedostatkom naobrazbe ili političkoga interesa. Čak i sami kandidati kao da ne znaju baš točno o čemu će 25. studenoga zapravo biti riječ.

U sustavima kakav je danas hrvatski, parlamentarni izbori omogućuju, ponajprije, formiranje većine koja potom bira vladu. Pritom, zbog stranačke stege, izvršna vlast (u kojoj se, u pravilu, nalaze vođe većinskih stranaka) realno kontrolira zakonodavno tijelo, a ne obrnuto – kako to model načelno pretpostavlja. Riječju, konačni je rezultat izbora u demokratski legitimiranome određivanju političke opcije koja će – predvođena premijerom – u idućem razdoblju kontrolirati izvršnu i zakonodavnu vlast. Vodeći su kandidati na izborima stoga upravo političari koje stranke nominiraju za premijersku funkciju.

Ovu su političku abecedu, međutim, ovih dana složno pogrešno pročitala dvojica najeksponiranijih sudionika kampanje – Sanader i Milanović. Prvo je, naime, Milanović – ničime izazvan – volontirao za sučeljavanje sa Sanaderom, smatrajući to vrhuncem priprava za izbore. Zatim je Sanader u osnovi prihvatio izazov – inzistirajući, ipak, na tomu da se summitu priključi i Jurčić.

No, obojica su, zapravo, u krivu. Jer, par za sučeljavanje mogu biti samo Sanader i Jurčić – jedina dvojica realnih kandidata za premijersku poziciju. Milanović pak u toj ligi jednostavno ne nastupa (u mnogome svojom voljom). On je, doduše, predsjednik jedne od dviju najvećih stranaka, no izbori koji dolaze nisu izbori za najpopularnijega predsjednika stranke. Na predstojećim izborima on je tek jedan o parlamentarnih kandidata (premda će – po neobičnome hrvatskom običaju – vjerojatno “nositi” i liste na kojima nije kandidat). Ili, u najboljem slučaju, kandidat je da nadomjesti Luku Bebića, kao predsjednik kluba najjače parlamentarne stranke.

Ni Sanader to doduše nije pojmio – na sudjelovanju Jurčića inzistirao je, očito, zato što ga drži nedostatno verbalno spretnim – i on smatra Milanovića svojim pravim suparnikom. A ako je tomu odista tako, ako je personalizirana alternativa zbilja Sanader – Milanović, onda će, u slučaju pobjede SDP-a, parlament biti ne samo u sjeni egzekutive (što je slučaj i drugdje u svijetu) nego i unutrašnje strukture većinske stranke.

Nedorasli domaći parlamentarizam bit će, u takvu slučaju, doslovce pokopan taktikom SDP-ovih trbuhozboraca koji ni sami u Jurčića nemaju puno povjerenje (što je nespretno demonstrirao Milanović nakanom da na sučeljavanje sa Sanaderom ode bez njega).

I Sanader i Milanović očito misle u uskome stranačkom ključu. Njihovo bi sučeljavanje imalo smisla, međutim, samo u sklopu suočavanja predsjednika svih stranaka koje imaju šansu ući u Sabor (time bi se, dodatno, pokazalo zašto je, u svakome slučaju, trebalo mijenjati pravila za praćenje prijeizborne kampanje). Predsjednici bi stranaka pritom morali biti u poziciji da pokažu specifičnosti stranačkih programa, personalne i programske preferencije za moguće koalicije, itd.

Samo bi pak potencijalni mandatari (dakle: Sanader i Jurčić) mogli biti dovedeni u situaciju da odgovaraju na posve konkretna pitanja o tomu kako će vlada vladati – a ne tek na ona vezana uz opće programske inačice. To što je Jurčić svojim nedavnim televizijskim nastupom pokazao u mnogome nedostatnu općepolitičku pripravljenost nije, u osnovi, tek SDP-ov problem – jer riječ i dalje o posve izglednome kandidatu za poziciju prvoga hrvatskoga političara u idućim godinama (superiornost se premijerske pozicije u sadašnjem sustavu i ovih dana razotkrila ekspresno-jednostranim razrješenjem sukoba premijera i predsjednika u povodu odlaska na Opću skupštinu Ujedinjenih nacija).

Na izbore se, sada je to gotovo svima jasno, ide u ozračju izjednačenosti najvećih stranaka. Riječju, odlučivat će detalji. Jedan bi od njih moglo biti i najavljeno sučeljavanje. Pokaže li se Sanaderova pretpostavljena verbalna nadmoćnost nad Jurčićem i u zbilji, SDP će morati uzvratiti svojim prednostima – prije svega aktiviranjem nekolicine odista prvorazrednih ministarskih kandidata. No, za to će biti potreba posve drukčija taktika. U međuvremenu bi – odista strategijski – na svim stranama trebalo ozbiljnije uzeti u obzir baš ono o čemu se, na kraju krajeva, izborima i odlučuje.