Kad krajinski sudac sudi i danas

Pismo o ugroženosti Srba u Hrvatskoj zapadnoslavonskog krajiškog vođe Veljka Džakule potaknulo je raspravu o položaju Srba u Hrvatskoj. Na tom je tragu bila i ovotjedna Latinica na HTV-u. Svatko civiliziran osudit će rušenje kuće, ubojstvo čovjeka i proganjanje iz njegova prebivališta.

Ali treba tragati i za punom istinom. Tako je jedan od sugovornika Latinice bio Đuro Kresović, koji je pričao o svojoj sudbini izbjeglice te kako mu je u ožujku 1992. srušena kuća između Zadra i Biograda za koju sad traži naknadu. Novinar je, međutim, propustio pitati ga što je on to i kako radio za rata.

Kresović može žaliti za kućom i tražiti naknadu, ako je opravdana, ali je nevjerojatno kako on i njemu slični nemaju nimalo obraza kad danas dijele lekcije o pravnoj državi, “zaboravljajući“ na svoja nedjela, koja su činili kao djelatnici paradržavnih institucija pobunjenih Srba. Jer novinar Latinice trebao je znati ili doznati da je Kresović, do rata sudac u Zadru, u listopadu 1991. predložen, a onda i postavljen, za predsjednika Okružnog suda u Kninu, na dužnost koju je zdušno obavljao i u razdoblju kada mu je srušena kuća.

Koliko je riječ o moralnom čovjeku pokazuju dokumenti koje je iza sebe ostavio. Primjerice, pismo šefu krajinskog MUP-a Milanu Martiću iz studenoga 1992., čiji sadržaj svjedoči da je želio zataškati okrutna ubojstva 40-ak osoba u Širokoj Kuli, mahom Hrvata, među kojima su bila i djeca, a s njima i srpska obitelj Rakić. Sve su ih poubijali srpski pobunjenici i zatim pobacali u jame.

Kresović je napisao: “Postavlja se pitanje kako izvršiti vađenje i identifikaciju leševa porodice Rakić, a da se ne vade i identifikuju i drugi leševi? Da li vaditi sve leševe ukoliko se u jami nađu? Što činiti da za jamu i tolike leševe, ako su u njoj, ne sazna UNPROFOR, odnosno što ako UNPROFOR sazna i bude zahtijevano da se iz jame izvade leševi? Kako to sve pravdati pred našom i svjetskom javnošću?

Napominjem da se rodbina porodice Rakić interesira i zahtijeva da se leševi iz jame vade tako kategorično kao da su sasvim sigurni da se oni tamo nalaze, a ukoliko se to ne učini u što kraće vrijeme, 'prijete se’ da će obavijestiti UNPROFOR. Molim, gospodine ministre, da o ovom slučaju i navedenim problemima dadete svoje mišljenje. Mislim da o ovoj problematici treba zauzeti konkretan stav jer da se ovdje radi o problemu političke naravi, kako postupiti, a da se ne napravi politička greška...”

O tome zašto je dvojio treba li izvršiti ekshumaciju 40-ak osoba, uglavnom Hrvata, odnosno, da budemo precizniji, zašto je pokušao zataškati masovni zločin i mjesto na koje su bačene žrtve zločina, ne bi trebali s Kresovićem razgovarati samo novinari nego ponajprije policija i Državno odvjetništvo, ako još nisu. Posebice zato što za ta ubojstva do danas još nitko od ubojica nije odgovarao.