Je li istina da njezin deda opet cuga?

Od medicinskih ustanova koje su po bolnicama i ambulantama izvjesile poster pod naslovom “Piti ili ne piti” očekujem litru i vodu! Naravno, na ime autorskog prava za naslov moje knjige iz kasnih šezdesetih. Naslov te stare knjige danas će spomenuti samo još poneki terapeut u bolničkim odjelima za liječenje alkoholičara ili rijetki liječeni alkoholičar.

A kak knjiga nije antabus iliti tetidis, od nje se nemre ni očekivati da nekoga natjera da prestane piti. Ali zato se na konkretnim primjerima i životnim dramama, skupljenima u knjizi, može pokazati sav pakao pijanstva i alkoholizma kao ovisnosti. I bolesti od koje ne stradavaju samo jetra, mozak i džep, nego i obitelj, djeca, šira sredina i društvo u cjelini. Zato se alkoholizam, a koji je u ovim našim turbulentnim vremenima u sve većem porastu, naziva najraširenijom društvenom bolešću.

Za razliku od droge, koja je krimen, cuga je društvena igra, spram koje smo svi blagonakloni. Otud i simpatičan naziv cuga. I još cijeli repertoar izraza za napiti se ili nacugati. Kao nažveglati se, naroljati, našvasati, nalijati... I s velikim zanimanjem i odobravanjem javno se pričaju vicevi na temu pijanstva. Kao onaj o Štefu koji se zagorskim cugom vraća domof v Zagorje.

Nalijan ko bačva, siroti Štef čkomi u vuglu prenatrpanog vagona, a onda mu se priselekne susjed Mika i prijateljski ga vudri po leđima. Od cuge i pljuge piskutljivim glasom, naš ga Štef zašlopi: “No, daj naj tak jako, da me ne proliješ!” Smiješno? Možda na početku. Ali svaki početak mora imati i svoj kraj. A kakav on u piću može biti, najbolje će se vidjeti iz pisma jednog liječenog alkoholičara na Odijelu za alkoholizam u Vinogradskoj, citiranog u spomenutoj knjizi:

“Alkohol ima tisuću lica. I sva su ona na početku nasmiješena. Alkohol ljude mami svojim slatkim i ljutim okusima, a posljedice nisu samo razbijene čaše, opušcima prepaljene plahte i pobljuvane zahodske školjke. Alkohol je uzročnik katastrofalnih prometnih nesreća i krvavih tučnjava.

A posljedice znaju biti i prostituirane kćeri, kao i sinovi delinkventskog ponašanja s perspektivom alkohola, droge i ozbiljnog kriminala...” Kako sam se na temu alkohola i alkoholizma javno javljal, i to ne samo u citiranoj knjizi, nego i u novinskim feljtonima i kolumnama, moji me čitatelji percipiraju ne samo kao teoretskog, nego i praktičnog znalca uvijek aktualne “tekuće” problematike. Zato mi se i danas, kad iza sebe imam dugogodišnju apstinenciju, znanci i manje poznati obraćaju da ih savjetujem kak bi i oni prestali piti. Kao da se na tak ozbiljno pitanje može utjecati sa strane.

Kak sam i sam bil uvjeren da je zabrinuto pitanje moje unuke Jane od prije sedam godina “da je li istina da njen deda pak cuga?!” bil odgovor na sva moja tekuća pitanja i probleme. Vanjski poticaj sigurno da, ali pravi odgovor mora doći iznutra. A za početak, sebi i drugima moraš priznati da si pijanac i alkoholičar. Ili samo alkos, ako ti je to lakše... A sigurno bu lakše, to vam govorim iz vlastitog iskustva. Fajrunt nije fajrunt kad ti to veli pipničarka Pepa, nego kad to sebi sam veliš..