Ivo pokapa žive, Stipe uskrisivao pokojne

Ljude bez osjećaja za mjeru valja izbjegavati, a iz države bez mjere najpametnije bi bilo pobjeći. Prvo nije jednostavno, jer neumjerena će vas osoba uvijek negdje presresti, ali je moguće. Drugo izgleda jednostavno, ali je teško moguće, jer čovjek je čudna biljka sklona dubokom puštanju korijenja, pa kad država u kojoj se ukorijenio izgubi kompas, ne može se iščupati.

Ali barem može lajati, pa bih molio da se u tom smislu razumije i ovaj tekst.

Kad je 2. siječnja 1982. iz mrtvačnice na Mirogoju iznesen lijes u kojem je ležao Miroslav Krleža i stavljen na lafet s vojnom pratnjom, mnogima oko lijesa izgledalo je kao da se cirkus novogodišnjeg slavlja nastavlja: pjesnika koji je mrzio vojsku pokapaju kao generala! No bilo je takvo vrijeme: Krležu je pokapala država u kojoj je poremećaj bio oblik postojanja.

Zemlje koja je mrtvoga pjesnika proglasila generalom u međuvremenu je nestalo, ali je poremećaj ostao. Gotovo dva desetljeća nakon što je Krleža uz počasne plotune zauvijek otputovao, 14. 12. 2000., tadašnji se predsjednik Mesić sjetio zaslužnog pokojnika i odlikovao ga Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, koji se inače dodjeljuje “visokim hrvatskim i stranim vjerskim dostojanstvenicima te visokim dužnosnicima”.

Objavljeno je da je pokojni Krleža odlikovan “za izniman doprinos hrvatskom književnom, kulturnom i znanstvenom stvaralaštvu XX. stoljeća”, ali je ostalo nepoznato tko je odlikovanje preuzeo i odnio ga na Mirogoj. Možda domobran Trdak Vid iz bitke kod Bistrice Lesne? Kao što je ostalo nerazjašnjeno zašto je predsjednik Mesić stao na Krleži i nije nastavio, primjerice s Cesarcem, Matošem, Vrazom, Reljkovićem, Gundulićem, Marulićem ili s popom Dukljaninom.

No, Mesić je još mila majka u usporedbi sa svojim nasljednikom Josipovićem. Taj nikoga ne uskrisiva, ali bi mnoge rado pokopao dublje nego što su se svojim djelima sami pokopali, oduzimajući im ono što su, također svojim djelima, nesumnjivo zaslužili: odlikovanja i vojne činove. Predsjednik ima pravo svakome oduzeti odličja (a djelatnim vojnicima i činove) koja im je dao. To mu pravo daje zakon koji propisuje kad se i pod kojim uvjetima pravo primjenjuje.

Najkraće, odlikovanja i činovi oduzimaju se zbog teških kaznenih djela. No u zakoniku nigdje ne piše da je njegove odredbe nužno primjenjivati bez ikakve mjere i obzira. Predsjednik nije obični sudac, nego (bi morao biti) i moralni autoritet koji, poštujući pravo, ne izdaje pravdu. On ne mjeri metrom suda!

Ratni junak koji je počinio kazneno djelo uvijek je to što jest: junak i prijestupnik. Za junaštvo, simbolički, na prsima nosi odlikovanja i čin na ramenu, a za nedjelo sjedi u zatvoru. Kad izdrži kaznu, odnosno plati račun, postaje slobodan građanin sa svim pravima, pa i s pravom na svoje kolajne i epolete.

Nigdje ne stoji da predsjednik MORA oduzeti SVA odlikovanja, a kad su posrijedi činovi, čak ih se i ne smije dirati ako su časnici postali civili. Potrebno je samo malo zdravog smisla za mjeru!