Imamo veći problem od Slovenije

Mesić je bio u pravu. Ljubljana jest problem Bruxellesa, a ne Zagreba, i Hrvatska mora principijelno ustrajati na međunarodnoj arbitraži oko teritorijalnog spora sa susjednom zemljom. Sve ostalo je ponižavajuće za Hrvatsku i pokazuje slabost i nedorečenost njezine politike, a svako uzmicanje državnog vrha u potrazi za kompromisom daje javnosti do znanja da se oni koji je vode povijaju pred ucjenama i prijetnjama.

Opsesija datumom ulaska u EU ne smije dovesti cijelu zemlju u poziciju da pristaje na nezadovoljavajuća rješenja, jer bi se u tom slučaju potvrdilo da je Hrvatska talac ambicije Ive Sanadera da zemlju u svom mandatu pod svaku cijenu uvede u EU. Unija prepoznaje tu ambiciju i zloupotrebljava je za pritiske, ocjenjuje da je Sanader ranjiv i da ga se može slomiti. Ideja da se formira trojno ‘vijeće mudraca’, sastavljeno od Ahtisaarija, Badintera i još jedne stručnjakinje za međunarodno pravo jednaka je Sanaderovu formiranju Ekonomskog vijeća.

Formalno mu je svrha da nađe najbolja rješenja u krizi, a zapravo je alibi za neuspješan rad i izostanak strategije. Namećući takvo tijelo, koje je ustvari ipak izlaženje ususret Sloveniji, Unija bi Hrvatskoj poručila da je ucjena legitiman način ponašanja zemalja koje su članice i da EU ne obavlja svoj posao, a to je, među ostalim, i preuzimanje odgovornosti za ponašanje svojih članica kada njihovi zahtjevi izmaknu zdravom razumu.

Jer Hrvatska ni u jednom trenutku od EU nije čula da je želja za međunarodnom arbitražom kriva i nerazumna i stoga neprihvatljiva. Upravo obrnuto, zbog tvrdoglavosti slovenskih zahtjeva moraju se tražiti kompromisi, jer EU nema snage sa Slovenijom otvoreno porazgovarati o smislu njihova zahtjeva, kojem je – kao što se može posljednjih tjedana iščitati – jedini cilj silom natjerati Hrvatsku na rješenje koje odgovara Sloveniji. Kao što nečlanicu Makedoniju treba natjerati da popusti pred zahtjevom članice Grčke da promijeni ime svoje države, ako žele ući u NATO i EU.

Time se šalje poruka da argumenti, stavovi pa i pravda ne igraju nikakvu ulogu, da se procjenjuje tko je jači i da EU nije voljna svojima reći gdje griješe, već je puno voljnija ‘lomiti’ one koji još nisu u savezu. Ucjene koje se događaju u takvim političkim igrama ostavljaju gorčinu u zemljama koje, zbog pretjerane i precijenjene želje nacionalnih političkih elita za ulaskom u EU, moraju pognuti glavu, a susjedski odnosi postaju trajno opterećeni nečistim računima iz prošlosti.

No, to što je Slovenija nerazumna ne znači da Hrvatska treba biti slaba. Slovenija se legitimira svojim postupcima, a Hrvatska svojim. Ulazak u Europsku uniju – koja ni sama ne zna bi li se još širila ili ne bi i kako će joj budućnost izgledati – trebao bi biti relativni cilj, posljedica činjenice da je Hrvatska postala uređena zemlja zadovoljnih građana. A ona to nije niti će postati za godinu dana, koliko je navodno potrebno da se zatvore famozna poglavlja. Jer, čak i da Hrvatska pristane na ucjene i nametnuta rješenja, čak i da dobije satisfakciju u obliku slovenskog povlačenje (što je doista nevjerojatno nakon svega), u Hrvatskoj neće biti bolje, a EU će u tome slučaju uvijek moći posegnuti za starom formulom discipliniranja: traženjem promašaja u pregovorima.

Rehnova glasnogovornica je to već lukavo naznačila napomenuvši, u cijeloj priči oko Rehnove ‘tajne misije’ koja bi trebala biti rješenje za Sloveniju i Hrvatsku, da ‘ni posljednji tekst koji je hrvatska strana ponudila u poglavlju Porezna politika, vezano uz usklađivanje oporezivanja cigareta s propisima EU, nije bio usklađen s europskim zakonodavstvom’, zbog čega poglavlje nije otvoreno.

A to baš nikakve veze nema sa slovenskom blokadom.