Imam 100 godina i hoću se još jednom oženiti!

Na Silvestrovo je Silvestar Emil Anđelić iz Stare Baške na Krku proslavio je 100., a nekoliko dana prije toga produžio je vozačku dozvolu. Automobilom mora u kupnju u Punat ili Krk, jer u Staroj Baški zimi ne rade dućani.

Vozio sam i Tita
  Iz garaže ne mogu na provu nego na rikverc, pa mi zbog loših lamela pomogne susjed Miro, a i povezem ga do Punta da mi, ako auto nedajbože stane, malo pomogne  priča nam barba Silvestar dok pali svog crvenog renaulta 11.
 Vozim od 1933. godine, a imam američku, hrvatsku i međunarodnu dozvolu. Prije nekoliko godina vozio sam jednu damu do Istre, pa do Dubrovnika, ali sad ne idem dalje od Krka. Malo me "pušta" vid,  bojim se problema na semaforima...
 Kad dođe nećaku u Ameriku, kaže, čeka ga cadillac. Silvestar vozi 73 godine, a nikad  nije bio kažnjen.

 Jednom sam u svome subburbanu vozio i Tita  prisjeća se.  Bilo je to 1947. godine, kada je išao na grob Theodorea Roosevelta. Tog me je dana pozvao na svečani prijam u hotel Waldorf Astoria u New Yorku, za članove Komunističke partije u SAD-u. Moja knjižica ima broj 17. Nisam imao problema s vlastima, jer je u Americi već tada vrijedilo pravilo "radi i šuti, pa te nitko neće dirati". Problema je bilo samo s drugim radnicima koji su bili protiv Partije, pa iz jednih nereda nosim uspomenu  ožiljak na oku. U Partiju sam se učlanio jer su nam nudili mogućnost školovanja, a tako sam se družio i s Fiorellom la Guardijom, gradonačelnikom New Yorka, čije ime nosi riječka ulica  priča čili stogodišnjak.

Sa stotinama drugih Europljana 1940. godine  upućen je na vojnu obuku u tzv. austrijski bataljun.
  Stavljen sam pred dvojbu: zatvor ili vojska. Znao sam da iz zatvora uvijek izađe samo polovina zatvorenika, pa sam odabrao vojsku. Bila mi je to prilika da napokon, nakon 15 godina u Americi, dobijem dokumente. Moji su ostali na brodu kad sam pobjegao s njega, a kako je Amerikancima Silvestar bilo predugačko ime, napisali su Emil. Nakon obuke u nekoliko vojnih baza, brodom "Queen Elizabeth" stigao sam s oko 25.000 vojnika u Liverpool. Nismo znali da smo određeni za iskrcavanje u Normandiju. Kad smo istrčali iz amfibijskog broda, vidio sam samo nepreglednu plažu. Živjeli smo u lisičjim rupama, koja smo sami iskopali. Punio sam top. Preživio sam, i to je to.

 Po povratku u SAD dobio je tjednu pomoć od 20 dolara. Zaposlio se kao vozač u jugoslavenskoj misiji pri UN-u, tako je susreo i Josipa Broza Tita. To ipak nije bio Silvestrov američki san. Htio je "svoj biznis", pa je s trojicom prijatelja osnovao transportno poduzeće.

Sam nakon dva braka
 Rođen sam u siromašnoj obitelji u Sinju i od 15. godine plovio sam na njemačkim brodovima, uglavnom po sjevernim morima, kao timunjer. Kada smo 1925. godine pristali u San Franciscu, neki Jakov Curač i dvojica prijatelja uspjeli su me prošvercati s broda. Pokrili su me dekom i odvezli u restoran na adresi Markt Street 6, nekog Anđelića iz Šibenika. Nakon godinu dana, otišao sam u New York, gdje sam proveo cijeli, lijepi, život.

S Amerikankom češkog podrijetla Lilien Petrovom bio je u braku 40 godina, a nakon njezine smrti, 1982. godine vjenčao se sa Starobašćankom Ivankom Brnabić. Kum im je bio neki Kinez, koji se tu zatekao, jer njihov pozvani kum nije došao. Ona je preminula 1995. godine. Od tada  sam, čisti, pere, kuha. Najviše voli američki doručak s jajima i slaninom, odrezak i ribu. Svaki dan pripremi si viski sa sodom, nakon dobrog obroka popije čašu crnog vina. Njime podlijeva meso kada kuha gulaš... Ali  ne voli samoću.
  Opet bih se oženio nekom dobrom ženom  priznaje barba Silvestar.

Američka novinarka Catherine Tepeski priprema knjigu o poznatim Hrvatima u SAD-u. Uz imena Nikole Tesle, Ivana Meštrovića, Milke Trnine, Zinke Kunc, Antuna Augustinčića... uvrstit će i Silvestra Emila Anđelića jer je kao američki vojnik u II. svjetskom ratu pridonio pobjedi dobra nad zlom.