Hrvatstvo Borisa Dvornika

Bio je doista velik, je li bio najveći pitanje je ukusa, meni se čini da boljeg nismo imali, ali se ne mogu oteti dojmu da bi medijski tretman odlaska Borisa Dvornika bio i veći i drukčiji da ljevičarskoj falangi nije stao na žulj kad je 1990. godine otvoreno izabrao podršku stvaranju hrvatske države. A ne Smojinu Jugoslaviju! To mu falanga nije zaboravila nikad, pa ga je stoga i ispratila doduše pristojno i s poštovanjem, ali s ipak suzdržanim kolumnističkim emocijama. Njima je Smoje - najveći! Ali ne stoga jer se radi o umjetničkim kriterijima, već jer pobjedu određuje politički svjetonazor.

Naime, cijela se zemlja slaže da je Boris Dvornik bio jedan od najvećih hrvatskih glumaca, razdjelnicu pravi samo analiza njegova političkog života. Dok ga Smojini pioniri tretiraju kao nekoga tko je okrenuo leđa "crvenom Splitu", mudraci ga pokušavaju u povijest švercati kao u prvom redu "velikog glumca partizanskih uloga". I ta igra ide sve do toga da Zoja Odak njegov odlazak vidi "kao odlazak jednog od peterolista velikih glumaca bivše Jugoslavije, koji su uz Borisa činili još Živojinović, Samardžić, Pavle Vujisić, Milena Dravić".

Da je Dvornik bio i ostao "hrvatski glumac" - to je svakom normalnom jasno pa je i logično da su taj detalj istaknuli i premjer Sanader i Pero Kvrgić i Žarko Radić i Tonči Vrdoljak. No, čak i ako se spustimo na takvu razinu razgovora, postavlja se pitanje kako je moguće nabrajati peterolist jugozvijezda, a zaboraviti Fabijana Šovagovića, Peru Kvrgića, Bekima Fehmiua, niza slovenskih te znamenitih BiH glumaca, po čemu su to  baš četiri beogradska i Dvornik stavljeni u red pet najboljih jugoglumaca, ostaje misterij.

Dvornik se pokazao kao neupitni hrvatski rodoljub, bio je politički Hrvat koji je stao uz Tuđmanov projekt stvaranja hrvatske države. Kad je ona bila stvorena povukao se jer politika nije bila njegov svijet. Tuđmana je, kako tvrde znalci, poštivao zbog činjenice da je život  posvetio borbi za hrvatske nacionalne pravice. Zašto? Zacijelo ne zato jer je Jugoslavija u tim pitanjima bila idealna! No, jugonostalgičari mu nikad  to neće oprostiti kao što mu  ni Smoje nije oprostio.

Da, Dvornik je podržao stvaranje hrvatske države, Smoje nije bio uz taj projekt, i to je tužna i mučna splitska istina o kojoj jednom valja progovoriti. Dvornik se tad razišao sa Smojom tako da mu ni na pogreb nije otišao. Mediji držanje Smoji u ratu nikad nisu zamjerili jer je lijevi teror u medijima odradio i tu šutnju. Glede medijskog tretmana Dvornika, osobito je bilo neukusno gledati kako stalno povezuju Batu Živojinovića i njega i inzistiraju na pomirenju, kojeg, nota bene, nije bilo.

Da, točno je da je Dvornik  najavio da će posjetiti Batu, ali nikada k njemu nije otišao - što sugerira da je tu izjavu dao uz pomoć Krauthakera i Enjingija. Dok inzistiraju na tom pomirenju mediji uporno ne žele reći da je isti taj Bata Živojinović kao dužnosnik Miloševićeve vlasti 90-ih godina javno poručio Borisu Dvorniku da bi, bude li prilike, ubio i njega i njegovu djecu! Čija je televizija i kakvi su mediji koji tako marljivo skrivaju ovu gorku istinu?

Napokon, zašto je tako odiozno reći da je Dvornik bio hrvatski rodoljub, za razliku od Smoje? Zašto je zabranjeno reći da je Smoje bio veliki umjetnik, ali da je odbio stati uz hrvatsko proljeće 70-ih, kao što je odbio podršku stvaranju hrvatske države dvadeset godina kasnije? Boris Dvornik nije bio mentalni  HSP-ovac, on naime nije bio opterećen nacionalnim, bio je i ostao naš mali-veliki Roko Prč, ta metafora običnog čovjeka koji je kao većina Hrvatske izabrala 90. HDZ i Tuđmana i to ždere staru Orjunu!