Guvernerov poučak

Dojam je da bi, da nije guvernera Hrvatske narodne banke, nasljednica bivše Ljubljanske banke, ne ispunivši nikakav uvjet, mogla u Hrvatsku. Barem je takav javni dojam. Željko Rohatinski javno ponavlja da ne kani popustiti. Dakle, najprije isplata negdašnje devizne štednje hrvatskim štedišama, a tek potom ulazak na hrvatsko novčarsko tržište. Slovenci su već protiv Rohatinskog rogoborili jer da svojim ustrajavanjem ometa slobodu tržišnog i financijskog natjecanja. Rogoborit će sigurno opet, i žaliti se visokim činovnicima EU, tražiti da se zauzmu za Sloveniju. Hoće li Hrvatska popustiti, teško će to ovisiti o hrvatskom guverneru. Kako će biti, možda bude razvidno već nakon idućeg susreta Kosor – Pahor.
 
Željko Rohatinski zapravo i nije političar pa se zbog toga i ponaša atipično, posve različito od uobičajenoga i prosječnog ponašanja naših tipičnih političara. Guverner djeluje stručno, kao čovjek s kriterijem, stavom i s argumentima, koji razmišlja dugoročno i strateški, stalno pokazujući osobine netipične za naše političare. Vjerojatno i zato što i ne dolazi iz „čiste politike“, što i nije njezinim pripadnikom. U politici se mišljenja mijenjaju češće nego košulje. Poželjnim je postalo da političar bude „fleksibilan“, da bude prilagodljiv, spreman mijenjati se, pa onda mijenjati i mišljenje. Ako je netko ustrajan u nekom mišljenju, često ga se doživljava tvrdoglavim neovisno o tome je li njegov stav ispravan. Tako je popustljivost nametnuta kao neka vrijednost, gotovo kao vrlina hrvatske politike. I to nije odskora. Ima to svoju dugu i malo trajniju povijest, svoju mentalitetsku i političku tradiciju. Traje to gotovo odvajkada, pa smo valjda stoga uvijek i iznova iznenađeni kada se pojavi netko tko „tvrdoglavi“.
 
Da se i slovensku banku s repom pustilo u Hrvatsku, ne bi to bilo ništa čudno, nešto što bi bilo u neskladu s općim ponašanjem naše politike. Naša politika kao da ima trajnu potrebu da se dodvori moćnijima. Uime „približavanja EU“, i nakon što su se neki eurokrati namrštili i podigli obrve, namah smo se odrekli toliko hvaljenog i razvikanog ZERP-a! A za „ulazak u EU“ vlast je mjesecima za račun sudišta u Haagu ganjala nepostojeće topničke dnevnike“ i uznemiravala ljude, a vjerojatno bi to i nastavila da se sve nije pokazalo kao izmišljena budalaština i zločesti blef “neovisnog sudstva“. Hrvatska „koncilijantnost“ je zauzvrat rijetko kada od moćnih dobivala nešto osobito. Naši se političari spram onih koje doživljavaju kao poklisare moći ili kao moć samu baš i nemaju običaj ponašati autonomno. S obzirom na dugu tradiciju političkog podaništva i njemu svojstveni tip političke kulture, to i nije osobito čudno. Kada se u takvom političkom okružju pojavi netko s kičmom, onda zapravo nastaje čuđenje.
 
Popustljivost svi moćnici vole, ali savitljivce ne cijene. Mogu ih prijetvorno tapšati po ramenu, a u sebi im se podsmjehivati. Nitko ne cijeni nekoga tko je bezličan i bez stava. Netko tko ima stav i tko je još k tome i stručan ne može ne biti cijenjen ma koliko bio moćan onaj s kime razgovara ili pregovara. Hrvatskoj politici i političarima nerijetko fali upravo takve samostalnosti. A i gorljivosti u promicanju, ustrajavanju u obrani hrvatskih nacionalnih interesa. Često se i ne zna što jesu ti nacionalni interesi. Osim politički obogotvorenog „ulaska u Europsku uniju“, drugih kao i da nema. Zar vraćanje starih dugova negdašnje Ljubljanske banke hrvatskim štedišama nije nacionalni interes? Kad bi i drugi politički važni, koji odlučuju, znali što je nacionalni interes u njihovu djelokrugu i kako ga braniti, već bi to bio novi „ilirski preporod“ hrvatske politike. Željko Rohatinski je iznova pokazao da se to može. Mogli bi i drugi.