Gumbekovi dani: Možda bi titlovi omogućili bolje razumijevanje predstave

Tako ti je kad te stegnu badekostimom pred Gumbekovim poprsjem. Posjednu vas u dvoranu, počne predstava u kojoj osim riječi „Berlusconi“ ne razumijete ništa drugo. Istina, pjevaju se i američke pjesme, no ponajvećma Salvatore Esposito mijenja od šljokica skrojene svjetlucave sakoe, i to sve u rasponu od ružičastog do crnog. Istodobno neprestance mijenja naočale i usklađuje ih s bojom sakoa.

Gotovo poslije svake otpjevane skladbe, koliko sam shvatio mahom su posrijedi talijanske kancone, klekne pred poprsje Mladena Crnobrnje Gumbeka s upaljenom tamnoplavom svijećom i zbog nečeg mu zahvaljuje. Pokojniku je ionako svejedno, ali što sve to znači u kazališnom smislu teško da vam vaš kritičar može objasniti. Monica Zuccon, također s malešnim, ali moćnim mikrofonom pred ustima, zapjeva, pa zavija, na više-manje zadovoljstvo publike.

Predstava se poslije poklona otegla još pola sata, jer je talijanski dvojac na Gumbekovim danima srdačan pljesak shvatio kao prigodu da izvodi pjesme po narudžbi. E, a najbolje je bilo kad su oboje istrčali u kupaćim kostimima otprije stotinjak godina. Možda bi titlovi omogućili bolje razumijevanje predstave „Najbolje od...“ Cafe sconcerto koja je najavljena kao upoznavanje s talijanskim međuratnim kabaretom.