Gdje je Milanović pogriješio

Stranke su odškrinule vrata novim licima na političkoj sceni. Kako se taj trend intenzivira upravo uoči parlamentarnih izbora, jasno je da one to ne rade po svojoj otvorenoj prirodi, nego refleksno reagirajući na znakove s političkog tržišta koji sugeriraju da je će se to svidjeti današnjim biračima. Prvo je upalilo s Ljubom Jurčićem, potom sa  Zoranom Milanovićem, a nakon toga su i iz HDZ-ovih redova uslijedile najave mogućih kadrovskih osvježenja.
No do koje je mjere novim licima doista dopušteno da budu nova?

Uz Milanovićev se primjer upravo u tom pogledu množe upitnici. Pogotovo otkako je izašao sa stavom o tome da bi Hrvate iz BiH trebalo isključiti iz biračkih  popisa za hrvatski parlament. Bila je to jedna od prvih važnijih Milanovićevih izjava, nakon serije takvih kojima se deklarirao više u biografskom nego u političkom smislu. Za stranku je to međutim bilo  šokantno, što se vidjelo iz prvih reakcija Milanovićevih stranačkih kolega, iako on nije iznio ništa što već nije bilo izneseno na politički  stol.

Novo je međutim bilo sljedeće: jedan šef stranke otvoreno je iskazao svoj stav, a da prije toga nije iskalkulirao  koliko bi mu to moglo donijeti ili odnijeti glasova.
Uobičajeno bi ponašanje u toj situaciji bilo da političar kaže nešto posve neodređeno, da pokuša dobiti na vremenu, a da se onda izvuče s odgovorom koji će prepričati odredbe Ustava i važećih zakona. Uobičajeno bi dakle bilo da umjesto jasnog stava ispali nekoliko šupljih fraza.

Da je tako postupio,  Milanoviću ne bi prigovorio nitko iz njegove stranke. Međutim, novi šef SDP-a tom je izjavom iskočio iz uobičajenog kalupa. Potaknuo je nadu da dolaze na red političari drugačijeg kova, takvi koji se neće ustručavati jasno iznijeti svoje mišljenje i zalagati  se za ono u što vjeruju. 

Na tom su valu u javnosti već postali prepoznatljivi političari poput pravašice Ruže Tomašić i Tončija Tadića, s otvorenošću stavova predstavljaju se HNS-ovci i političari nekih manjih stranaka, no u velikim strankama kao da vrijede drugačija pravila.

Milanović je pogriješio jer nije prije svog odgovora izračunao koliko bi njegova stranka mogla izgubiti biračkih glasova na političkom tržištu Bosne i Hercegovine, jer nije izračunao koliko bi mu to moglo donijeti glasova u Hrvatskoj, jer prije toga nije pitao za mišljenje uvaženije stranačke kolege i na koncu konca, jer je iskreno rekao ono što misli. Milanović je dakle pogriješio jer se previše uživio u ulogu 'novog lica’, jer nije uzeo u obzir činjenicu da u stranačkom kolektivitetu postoji granica preko koje novosti  u smislu prevelike iskrenosti i neposrednosti nisu poželjne.

Ukratko, s novim licem, počeo je unositi i nove manire, ali to kao da izlazi iz scenarija 'za nove izbore, nova lica’. Ono što je poželjno je dakle nova fasada, ali ne i nove metode i sadržaji. Takav su naime zaključak prema van sugerirali  SDP-ovci koji su u prvom momentu preko medija reagirali na Milanovićev stav, pa se potom ipak povukli u diskreciju svog unutarstranačkog dijaloga, ostavivši nejasnim tko se na kraju povukao. Da li njegovi uznemireni stranački kolege ili sam Milanović?

Živi se u vrijeme velikog interesa za politiku i brzih medija. Tu više ni s tehnološke strane nema mjesta i vremena za političke prtljavce, za one koji nemaju stav ili ga ne znaju jasno iznijeti. Kad netko toga nije svjestan a gura se pred kamere i onda kad ne zna ili nema što reći, postaje neodoljiva inspiracija za karikaturne klipove poput onih na YouTubeu, putem kojih velike stranke ovih dana ratuju na nov način. I upravo s novim licima.