Stipe Pletikosa jedan je od trojice hrvatskih reprezentativaca koji su za Hrvatsku odigrali više od sto utakmica. Vratar ruskog Rostova, koji je karijeru započeo u Hajduku, rođen je 8. siječnja 1979. u Splitu.
U prvom momčad Hajduka uveo ga je tadašnji trener Iko Buljan, a kod Ivana Katalinića postao je standardni prvotimac zamijenivši na vratima iskusnog golmana Tončija Gabrića.
S Dariom Srnom 2003. prelazi u ukrajinski Šahtar u kojemu je proveo četiri godine s tim da je jednu sezonu bio vraćen na posudbu u Hajduk. Iz Donjecka, gdje mu je konkurencija bio domaći golman Pjatov kojega je kao budućnost kluba odredio trener, Pletikosa odlazi u Rusiju potpisavši ugovor za Spartak iz Moskve.
Četiri godine bio je u tom velikom ruskom klubu, pa jednu sezonu prelazi u Tottenham gdje se baš i nije naigrao. Zbog toga nije mogao 2011. odbiti ponudu ruskog Rostova u kojemu je od tada postao standardni golman, ljubimac publike i jedan od najzaslužnijih igrača što je prošle sezone njegov klub sačuvao prvoligaški status.
Stipe Pletikosa nije samo rekorder po broju nastupa za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, nego i po tome da je doslovce prošao sve reprezentativne uzraste. U karijeri ima čak sedam nastupa na završnicama velikih natjecanja kao što su Euro do 19 godina na Cipru 1998., Svjetsko prvenstvo do 20 godina 1999. u Nigeriji, Europsko prvenstvo do 21 godinu 2000 u Slovačkoj. Za Hrvatsku je branio na svjetskim prvenstvima 2002. u Koreji i Japanu, te 2006. u Njemačkoj.
Branio je i na Eurima 2008. u Austriji i Švicarskoj, te 2012. u Poljskoj i Ukrajini. Stipe Pletikosa kaže da je dijete jedne tipične radničke obitelji iz Splita. Njegovi roditelji Frane i Mila, pored njega jedinog sina imaju i dvije kćeri Magdu i Mirandu.
Stipe Pletikosa oženjen je tri godine mlađom Angelom za koju kaže da je ljubav njegova života. Imaju dvoje djece - sina Franka i kćer Eli. Stipe Pletikosa je vrlo religiozan, a ispod dresa često nosi majicu s likom Majke Božje iz Međugorja. Kaže da mu je očeva bolest bila prekretnica u životu, kada se potpuno okrenuo vjeri. O tome je svjedočio u jednom razgovoru za portal www.bitno.ba. - Naime, u rano proljeće 2006. godine liječnici su mome ocu otkrili dobroćudni tumor veličine 6 cm u prednjem dijelu glave.
Do tada je moja vjera bila čisto pridržavanje crkvenih obreda.
Molio sam po potrebi, tj. kad bih imao neki problem, samo tada bih zazivao Boga da mi pomogne. Mnogo sam griješio i živio po duhu ovoga svijeta, jer su mi sva ta vrata grijeha, kao “popularnom” nogometašu, bila otvorena. Međutim, iza tih vrata nudila se lažna sreća, bogatstvo, karijera, popularnost, moć, zadovoljavanje svojih strasti… Iako, u svemu tome trudio sam se ne činiti zlo upravo zbog svijesti koja je bila duboko ukorijenjena u meni da je Bog bio tu, ali uvijek nekako maknut sa strane. Nakon operacije mojega oca, vjeru sam počeo tražiti srcem, počeo sam spoznavati istinsku ljubav i nadu.
Na tom putu mi je uvelike pomogla moja supruga koja je već tada prihvatila Isusovo učenje. Kad imate bračnog partnera koji vas razumije na takav način, onda vam je put vjere potpuno otvoren. On nije nimalo lagan i svjestan sam da će trajati sve do moje smrti. Međutim, mislim da je najteži i najbolniji dio puta iza mene, a to je suočavanje sa samim sobom, sa svojim egom i taštinom. Jednostavno, dođeš do točke kad se u svakodnevnom preispitivanju sebe nađeš pred zidom koji je moguće preskočiti jedino ako ti netko pomogne. Koji je smisao života?, Kako biti bolji? i Tko sam u biti ja? pitanja su koja su mi se svakodnevno nametala, a ja sam odgovore na njih prije očeve operacije tražio u čitanju knjiga o psihologiji ljudskog uma tragajući za toliko potrebnim mirom duše.