Dvije vrste programa

Pišem ovu kolumnu nepuni sat nakon prvih vijesti o sadržaju Vladinih deset mjera unutar antirecesijskog programa. Na raspolaganju su mi samo šture natuknice iz medija. Novinari žele čuti prve komentare. Ne znam kako me doživljavaju – kao “onog otprije 16 godina”, iz vremena Stabilizacijskog programa, ili kao današnjeg fond-menadžera koji se brine o sedam rastućih tvrtki u vlasništvu fonda. Ili kao jednog i drugog. Svejedno, prisjećam se prošlosti, 1993. godine. Poučno je.

Tri tjedna nakon lansiranja stiže iz Washingtona misija MMF-a s Marijem Blejerom na čelu. Što to Hrvatska radi? Usred rata, bez konzultacija s MMF-om, bez njegove pomoći, provodi sveobuhvatan antiinflacijski program. Proučili su osnovne mjere. Žele doznati više.

Zašto ovakva tečajna politika, kako mislite zatvoriti proračun, što s cijenama, plaćama? Objašnjavam pojedinosti, a u glavi mi se stalno mota drugi, veliki problem koji cijelu stvar može kompromitirati. Naime, tog dana Državni zavod za statistiku objavio je najnoviji podatak o tekućoj inflaciji – 37,5% u odnosu na rujan. Dignuto na 12 mjeseci, 4,500 posto godišnje. Kako to objasniti javnosti?

Krenuli u antiinflacijski program, a statistika pokazuje najveći porast cijena ikada zabilježen! Bez obzira na to što je to bilo unaprijed očekivano, deterministički uvjetovano, s obzirom na datum lansiranja programa i vremensku dinamiku snimanja cijena. Snimana je prošlost, ali kako to objasniti? Smislit ću nešto. Pri kraju razgovora Blejer, odlično školovan ekonomist, pita – je li vaš program heterodoksni ili ortodoksni? Mlad i nadobudan, odgovaram – dragi gospodine, smatram da postoje samo dva tipa programa – uspješni i neuspješni. Kada prođe nekoliko godina, vidjet ćemo kojeg je tipa.

OK, uzvrati Blejer. Meni se čini da je program ambiciozan, ima sve bitne sastojke, nema nekih očitih nedostataka, i mi iz MMF-a nešto bismo slično preporučili u vašim okolnostima. Uhvatim se za tu njegovu izjavu i zamolim ga da to ponovi pred novinarima. Njegova izjava bila je prva vijest u HTV-ovu Dnevniku. Strancima se više vjeruje. Nakon toga ja nonšalantno komentiram najnoviji statistički podatak o rekordnoj inflaciji kao “stvar prošlosti, uostalom, čuli ste MMF”. Javnost je to prihvatila. Silno važno! Program je nastavljen i već mjesec kasnije – rekordan pad cijena.

I danas bi Blejer dao istu ocjenu. Ovog ili onog tipa, antirecesijski program je ambiciozan, ozbiljan i ima sve bitne sastojke. Uz odlučnu provedbu, ima sve šanse ostvariti zadane ciljeve – prebroditi svjetsku krizu, sačuvati makroekonomsku stabilnost, tečaj, eksternu likvidnost i, u najvećoj mogućoj mjeri, radna mjesta, standard stanovništva.

Novi proračun bit će okosnica tog programa. Po definiciji, sintetički iskaz ukupnih politika. Uštede su moguće, i te kako. Na svim stavkama. Samo ih treba nametnuti, negdje zamolbom i razgovorom, ponegdje “ognjem i mačem”. Privatni sektor to čini stalno, a posljednjih mjeseci pojačano. Niste baš popularni kada u nekoj tvrtki 5 posto zaposlenih dobije otkaz. Ljudima je teško. Zašto baš ja, logično je pitanje. Ali nema boljeg izbora.

Da ne bi i onih drugih 95 posto ostalo bez posla, u bankrotu. Tvrtka mora preživjeti, ne nužno i svako radno mjesto. Surovo? Možda, ali je tako najbolje za sve. Pa i za onih 5 posto nesretnika kojima treba olakšati pronalaženje novog posla i socijalnu skrb u međuvremenu. Uštede su moguće i na brojnim drugim stavkama koje rijetko tko analizira. Što je, primjerice, s telefoniranjem? Po kojim to cijenama još uvijek monopolist pruža usluge? Po neopravdano visokim! Moguće uštede za državu, gospodarstvo i građane mjere se u milijardama kuna. Samo dajte priliku da na poštenim javnim natječajima budu izabrani jeftiniji operateri. I kaznite brojne smicalice kojima se monopolist služi.

Snažno podržavam antirecesijske mjere. Pozivam i druge. Jednostavno, nema vremena za prepucavanja i rasprave. Ako je povećani socijalni konsenzus cijena za “kašnjenje”, tim bolje. Provedba je sve, dizajn gotovo ništa.