Crkvene i državne granice

Uspostavljanjem nove Đakovačko-osječke nadbiskupije i metropolije te preimenovanjem i preoblikovanjem dosadašnje Hrvatsko-slavonske u Zagrebačku metropoliju, Sveta Stolica još je jednom potvrdila da poštuje politički realitet, ali da znade malo i “alkemijati”.

Pokazala je da njezin katolicitet s jedne strane uvažava, ali s druge strane i nadilazi nacionalni i politički ustroj. Naime, protekle srijede, 18. lipnja, u Đakovu je nuncij Cassari vodećim crkvenim ljudima dosadašnje metropolije priopćio odluku o osnivanju nove nadbiskupije i metropolije, ali i odluku kojom Benedikt XVI. ponovno uspostavlja Biskupiju srijemsku koja će, laički rečeno, crkveno pripadati novoj Đakovačkoj-osječkoj metropoliji, a teritorijalno Međunarodnoj biskupskoj konferenciji sv. Ćirila i Metoda, koja obuhvaća katolike u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, što podrazumijeva poštovanje nove političke realnosti. Takvih primjera “alkemijanja” ima samo nekoliko.

Jedan je, primjerice, Skopje, koje pripada Sarajevskoj metropoliji i MBK sv. Ćirila i Metoda, kao i Kotor, koji pripada Splitskoj metropoliji, a nešto slično ima i Belfast. Riječ je o biskupijama u kojima povijesne i političke uvjetovanosti upućuju na poseban status.

Srijemska biskupija, zbog svećenika i vjernika koji su povijesno usko vezani uz Đakovo, očito je takav slučaj pa se može reći kako ovakvo rješenje predstavlja neku vrstu premošćivanja prema nekoj novoj realnosti. Uspostavljen je, dakle, novi crkveni ustroj koji podrazumijeva i vrednuje teritorijalne, administrativne i državne granice, dijelom i nacionalne datosti, ali jasno pokazuje da Katolička crkva ipak najviše poštuje svoju vlastitu crkvenost, koja na terenu traži najbolji način djelovanja. Dobivanjem nove (smanjene) nadbiskupije i metropolije u koju sada, osim Srijema, ulazi i Požeška biskupija te preustrojem (smanjenjem) bivše metropolije ipak još nije definitivno riješen crkveni ustroj na području Republike Hrvatske.

Naime, više je nego jasno da će doći do “popunjavanja” Zagrebačke metropolije novim sufraganskim biskupijama te se uskoro mogu očekivati nove biskupije u Sisku i u Bjelovaru. Začuđuje da je u tim kombinacijama zaobiđen Karlovac, no to je “unutarnje pitanje” Zagreba. Međutim, još nije riješeno ni pitanje Zadra. A trebalo bi ga potegnuti. Ako su se stekli uvjeti za osnivanje novih (povijesnih) biskupija kao što su Srijemska ili Sisačka, ako se rješava pitanje Zagrebačke metropolije osnivanjem novih biskupija, pitanje Zadarske nadbiskupije već i zbog povijesnih razloga, kao i nedefiniranoga statusa (sama nije, a niti pripada nekoj hrvatskoj metropoliji), zahtijeva to žurnije rješenje.