Bože, čuvaj Rohu!

Ako se Bog uopće ovih dana ima vremena baviti Hrvatskom, neka pripazi malo na guvernera Narodne banke Željka Rohatinskog. Jer ako ikoga treba čuvati, onda je to on. Lako za političare i njihove nesuvisle pouke o krizi koja će poharati cijeli svijet, ali neće Hrvatsku. Lako i za stručnjake koji navode vodu na svoj mlin ovisno o tome koju školu zastupaju i za čije interese govore. Sve popularniji Roha je, priznaju prešutno i jedni i drugi, jedini važan.

On je postao, što bi rekao Mesić, čvrsta točka sistema koji se, unatoč svim razuvjeravanjima, opasno ljulja. Ako netko može spriječiti da prestrašeni štediše navale na banke povlačeći svoju štednju, onda je to Rohatinski. Ako netko može uliti nešto samopouzdanja u Vladu koja je nesigurna što činiti i kako se nositi s evidentnom krizom, onda je to staloženi guverner, koji je na vrijeme upozoravao argumentima dok su se mnogi upinjali demantirati ga političkim frazama. Ako netko ima petlje pogledati u oči tzv. domaćim bankarima koji štite interese stranih banaka, koje duhovito nazivamo hrvatskima, i staviti hrvatske interese ispred interesa vlasnika, onda je to, nadajmo se, on.

Ostatke uzdrmanog povjerenja građana u institucije i institucija u same sebe u ovom trenutku čuva, čini se, samo staloženi Rohatinski, koji je pokazao da ima snage odbrusiti bankarima i političarima i koji se ubraja među rijetke u Hrvatskoj koji vode računa i o većoj slici od one premrežene sitnim i krupnim osobnim ili dnevnopolitičkim interesima. Kada je u Tuđmanova vremena Hrvatskom lutao američki profesor i poduzetnik Steve Hanke sa svojim prijedlogom da se ukine centralna banka, bilo je na sreću dovoljno zdravog razuma ili puke sreće da se ta ideja ne provede.

U međuvremenu se Hanke – koji je tvrdio da mu je lako bilo u Čileu provesti reforme jer se s diktatorima najlakše dogovoriti, a demokracija samo komplicira provedbu njegovih ideja – okušao savjetima u BiH i Crnoj Gori, ali HNB je, na sreću, opstao. I zato danas barem Rohatinski može pokušati kanalizirati krizu i štititi hrvatske interese. Jer od politike se ne treba nadati pomoći. Ne samo u Hrvatskoj nego ni širom svijeta ona ovih dana pokazuje svu svoju nemoć. Britanski mediji zamijetili su šutnju torijevaca.

Ne napadaju laburiste, ne zato što su dobri i suosjećajni, nego zato što znaju da bi nakon napada trebao slijediti i njihov prijedlog rješenja krize, a oni ga jednostavno nemaju i mogu samo zahvaljivati višoj sili da se kriza nije dogodila dok su oni na vlasti. Francuski predsjednik Sarkozy nije se ustručavao na nedavnoj Konferenciji o svjetskoj politici u Evianu na diplomatski način, što će reći s puno riječi, najaviti svoj kratak plan pod nazivom “nas i Rusa 200 milijuna”, pokazujući da je u trenucima krize spreman zazvati i Ruse i “socijalizam” upomoć.

U Berlinu je, kako javljaju mediji, pojačana potražnja za Marxovim “Kapitalom” jer neki Nijemci očito u zanemarenom filozofu traže odgovore koje im ne daje politika Angele Merkel. U Kanadi se traže fundamentalne promjene jer radničke obitelji zahtijevaju zaštitu i Kanadski radnički kongres, koji predstavlja 3,2 milijuna radnika, pruža žestok otpor prema onima u vlasti koji tvrde da tržištu treba prepustiti da sredi stvari.

Svijet u kojem, kako je netko zgodno sažeo, političari govore o moralu, a biskupi o politici, shvaća da je došao do ruba i da je s druge strane opasna provalija. No za razliku od hrvatskih, svjetski su političari ipak prepoznali pravi problem iako još ne znaju rješenje. Njih je opravdano strah da kriza institucija ne postane nepopravljiva kriza društva. Domaća je politika, međutim, u općoj krizi prepoznala samo svoju osobnu krizu i samo se njome bavi. Narodu je ostavila da se uzda u Rohatinskog.