Prekovremeni rad

Zakon o radu predviđa da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, na zahtjev poslodavca radnik mora raditi duže od punog radnog vremena, ali taj prekovremeni rad ne smije prelaziti 10 sati tjedno.

U situacijama kada prekovremeni rad radnika traje duže od četiri tjedna neprekidno ili više od 12 tjedana tijekom kalendarske godine, odnosno kad prekovremeni rad svih radnika kod tog poslodavca prelazi 10% ukupnog radnog vremena u određenom mjesecu, tada postoji obveza poslodavca da o prekovremenom radu obavijesti inspektora rada.

Prekovremeni rad je prema zakonu zabranjen maloljetnicima, radnicima na poslovima na kojima je radno vrijeme skraćeno zbog štetnih uvjeta rada te radnicima koji rade skraćeno vrijeme zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, dok trudnice, majke s djetetom do tri godine te samohrani roditelji s djetetom do šest godina mogu raditi prekovremeno isključivo ako daju pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku. Zakon o radu propisuje da radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad.

No, zakon ne određuje koliko bi ona trebala iznositi,  nego se visina treba odrediti ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivim ugovorom. S obzirom na to da radnikovo pravo na povećanu plaću u slučajevima prekovremenog rada ponekad znači i povećane troškove za poslodavca, isti ponekad pribjegavaju davanju radnicima slobodnih dana u zamjenu za prekovremeni rad.