Biskupe u zatvor, Crkvu u poluilegalu

Da ne znam što znam, vjerojatno bih se iznenadio pitanju što ga je komentator Jutarnjeg lista postavio uvodničaru Glasa Koncila (Bešker: “Upit, za uzdarje, kolegi Mikleniću”, JL, 20. 12.). Prvi je drugoga upitao, tj. pozvao “da obrazloži je li to što piše njegovo izdvojeno mišljenje... ili ono što on piše treba smatrati gledištem koje Katolička crkva u Hrvata... preporučuje svojim vjernicima”. “Ako je samo njegovo”, protumačio je i zaprijetio Bešker Mikleniću, “dobro... Ali ako je to poruka Katoličke crkve u Hrvata, njezina episkopata – e onda je to druga pjesma.” Iznenadio bih se zato što je svakoj redakcijskoj vješalici – a gdje neće biti prekaljenoj novinarskoj sovi! – jasno u čije ime u uvodnom komentaru može govoriti svećenik i glavni urednik novina koje izlaze pod naslovom Glas Koncila, s geslom Novo lice Crkve. Miklenić, dakako, nije nikakav razglasni uređaj, nego je autorska osobnost s vlastitim stajalištima, no što i koga – osim sebe samoga – on zastupa kad piše uvodnik crkvenog tjednika, o tome može govoriti samo netko tko glumi da ne zna o čemu govori.

Ali se nisam mogao iznenaditi jer dobro znam odakle potječe pitanje i kamo smjera pitač. Stara je to pjesma s kojom me vežu samo neugodna iskustva.

Kad bi se nekad, u bajnoj Titovoj državi, nekoga tko bi u novinama iznio mišljenje koje se nije podudaralo s proklamiranom i jedino dopuštenom istinom htjelo eliminirati, ne bi se udarilo izravno na njega, nego bi se na red pozivale novine koje su inkriminirano mišljenje objavile. Skladba što su je čuvari režima prije egzekucije najradije izvodili bila je prošarana pripjevom: Čije mišljenje nepoćudni autor zastupa? Kako je moguće da se u našim novinama propagiraju neprijateljska stajališta? Dokle će se dopuštati da politiku novina vode neodgovorni pojedinci?

Ili, kako je, reagirajući na moju obranu naziva “hrvatski književni jezik”, svoj napad na redakciju u kojoj sam radio formulirao republički sekretar dr. Stipe Šuvar: “Međutim, zamjeram redakciji Vjesnika što se nije ogradila od Pavičićeva stava, odnosno naglasila da je to njegov lični stav. Kako onda da svatko preuzme svoj dio lične odgovornosti?” (Vjesnik, 25. 11. 1980.).I sad dolazi Bešker sa zahtjevom da Miklenić obrazloži je li to što piše njegovo mišljenje ili se napisano ima smatrati gledištem Katoličke crkve koje se preporučuje vjernicima? Ako je samo Miklenićevo, dobro, no ako je to poruka episkopata Katoličke crkve u Hrvata, “e onda”! Što “e onda”?

E, onda će biskupi Bozanić i Srakić morati u Lepoglavu. E, onda će Glas Koncila biti zabranjen. E, onda će Katolička crkva u Hrvata biti otjerana u poluilegalu. E, onda će opet pred crkvama dežurati agenti i zapisivati tko u njih ulazi. E, onda, dobro, neka monsignor Miklenić izvoli pisati što ga je volja! Beškerovo me pitanje Mikleniću nije iznenadilo jer dobro znam odakle potječe, ali me zato od tog pitanja hvata jeza, jer dobro znam odakle potječe i slutim kamo smjera. E, onda dobro, kad je već tako, zanimalo bi me piše li Bešker u svoje ime ili iza njega stoje Jutarnji list i EPH?