Biodizel

Je li nam sudbina, sve i bez čavala, uistinu već zakucana u plankama? U onima što smo ih za socijalizma izvozili, čak i u trupcima, pa potom uvozili prerađene u namještaj, veoma skup, dizajnerski, ili veoma jeftin, opet dizajnerski, ili samo jeftin.
Dotle su naši drvoprerađivači propadali jedan za drugim. Onda smo ih izvozili istrgnute iz starih kuća, koje nama više nisu trebale, a strancima, začudo, jesu. Nama su bile trulež i smeće, a ne baština.

Uz druge je primjere zanimljiv jedan svježi. Moji bizniskolege izvješćuju kako Todorić ulazi u posao s biogorivom iz uljane repice, pogotovo odredi li država tome gorivu beneficije i omogući profit. Negdje sam čitala i slušala kako pionirski proizvođači biodizela u nas - strana ulaganja! - uvoze sirovinu jer repice za to još nemamo dovoljno. Kao ni drugih uljarica, uostalom, o čemu bolje znaju Todorićevi uljari.

Baš je Vrt u prošlome broju, nekom svevišnjom podudarnošću, izvijestio kako su ambiciozni voditelji iz Sisačko-moslavačke županije put pod noge da vide kako to Austrijanci mogu proizvoditi biodizel, a mi ne možemo pa, čuvši kako bi Graz rado za svoje biodizelske pogone kupovao biosirovine iz Hrvatske, odmah organizirali i dogovor sa svojim proizvođačima kukuruza.

Kako su samo nekoliko stranica dalje u Vrtu, ne politikantski, nego iz znanstvenoga istraživanja, katastrofični podaci o stanju na selu, koje umire i čijim je stanovnicima nezaposlenost i uopće nemogućnost zapošljavanja prerasla i u opći i u osobni problem, ali svakako sudbinski, pomišljam na to kako bi se mogla žutiti naša polja.

Pa na nekad pikovskoj zemlji koja je uglavnom državna, ako je već nisu pohusili novi kapitalisti, mogle bi rasti bilo sirovine za ulje bilo za biodizel, koje bi u svakom slučaju značile život za mnogo malih proizvođača, a bogme i za njive i za zemlju.

Za državu - ne samo njezin financijski dio - ne znam, samo se pitam do kojeg joj je i čijeg biodizela više stalo.