Svi eksperimentiraju s gorivim ćelijama

Gorive ćelije (ili ćelije goriva) tehnologija je kojom, manje ili više, eksperimentiraju svi proizvođači automobila. Da se reakcijom vodika i kisika, osim vode, dobiva i struja, poznato je više od 160 godina, ali je praktična realizacija postala moguća tek znatno kasnije. Goriva ćelija je baterija u kojoj vodik reagira s kisikom iz atmosfere, tvoreći vodu i oslobađajući električnu energiju.

Iako ta dva plina burno reagiraju, eksplozija se neće dogoditi jer plinove dijeli polupropusna membrana, osiguravajući kontroliranu reakciju. Rezultat je reakcije razlika napona na različitim stranama membrane, čijim se spajanjem stvara strujni krug koji pokreće elektromotor, odnosno vozilo. Ispuh je čista voda i na prvi pogled izgleda da je riječ o "svetom gralu" pogona automobila. Baš i ne jer je glavna prednost ove metode ujedno i njezin najveći nedostatak: vodik!

Vodik je moguće dobiti na dva načina, elektrolizom vode, za što trebamo struju koju smo dobili iz neke elektrane, a sve one (osim hidroelektrana) onečišćuju. Također, zbog velike količine struje postupak je skup. Rješenje: jeftin i čist način dobivanja struje koji bi se mogao ostvariti hladnom fuzijom koja je još u povojima.

Drugi je način dobivanja vodika kemijskim procesom, pri čemu se iz ugljikovodika (benzina, metanola, ili sl.) dobiva vodik, pri čemu kao nuspojava nastaje i ugljični dioksid. Dodatna je loša strana ovog postupka to su troškovi dobivanja ugljikovodika (fosilnih goriva) visoki, a rezerve pri kraju. Pojavila se i mogućnost dobivanja vodika iz biomase putem djelovanja određenih enzima, no količine koje je moguće tako dobiti su još male.

Ako i uspijemo nekako dobiti vodik, ostaju problemi sa skladištenjem jer je vodik eksplozivan, a za istu količinu energije treba ga više nego benzina, što je također problem.