Ako postoji mjesto s pričom u centru Zagreba, to je svakako bistro Fotić. Restorani poput Vinodola ili Bobana legende su Zagreba, ali i Fotić, bistro koji su svojedobno osnovali Željka i Nikica Badrov, zaslužuje da se o njemu piše.
I to ne, kao prije osam godina, u političkom kontekstu. Naime, bistro u Gajevoj spominjao se u mailovima tadašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić, koji su objavljeni. Fotić je bio opisan kao "niskoprofilni restoran" pa je, tako je ispadalo, bio pogodan za povjerljive sastanke ljudi koje se voli nazivati "decision makerima". Tako je i Fotić dospio u medije i izazvao, naravno, mnogo veći interes nego što je prirodno – svi su htjeli vidjeti kakvo je to mjesto, što se to tamo jede da je i, u tom trenutku, jedna od najmoćnijih žena u Hrvatskoj bila zadovoljna jelovnikom. Interes se nije bitno promijenilo ni do danas. Ali se promijenio Fotić, odnosno sada ovaj bistro ima nove vlasnike. I oni su nova priča, koja je doista topla i ugodna.
Obitelj Khouri podrijetlom je iz Sirije. Pater familias Zahi Khouri došao je s 18 godina kao student u ondašnju Jugoslaviju, koja je bila poznata po studentskim razmjenama i visokoj mobilnosti. Stigao je iz danas, nažalost, ne po dobru poznatog grada Homsa, studirao je medicinu u Zagrebu. Završio je baš kada se tadašnja država raspala te je počeo rat. U Domovinskom ratu, kao mladi liječnik, svoje je znanje stavio u službu Hrvatske na nekim od najtežih bojišnica. Kći Christina pošla je njegovim stopama, liječnica je, no i s poduzetničkim ambicijama. Lani se moglo pročitati kako je s braćom Mateom Marsellom i Anthonijem pokrenula etiketu Revive me, koja proizvodi nutritivne intravenozne infuzije koje utječu na opće stanje organizma. Tu je i treći brat, Christian, no bistro je projekt cijele obitelji, pa tako i zeta Frana Matića, koji je praktično jedini koji u obitelji koja se bavi medicinom i IT-om, ima iskustva u ugostiteljstvu i djeluje kao frontman bistroa.
Sada već 29. Vino uz žlicu Mustafe Topčagića i Renate Cisar bila je odlična prilika da upoznamo ovu sjajnu obitelj i njihov novi poslovni projekt – Fotić.
– Naravno da smo znali za Fotić, kao što je nemoguće da ne znate za Foto Badrov, njegova prijašnjeg vlasnika. Ako ste živjeli u centru, pa morali ste barem jednom posjetiti to mjesto! Kada smo čuli da vlasnici izlaze iz ovog posla, učinilo nam se to kao dobra prilika i nismo previše dvojili – kaže Matić.
Fotić je prije svega ugodno i toplo mjesto. Kada uđete u prostor u Gajevoj, interijer s ne čini raskošnim. No, iako je riječ o zgradi u jednoj od najstarijih zagrebačkih ulica te očekujete da je prostor ograničen, u Fotiću je 85 sjedećih mjesta, koja su raspoređena na tri etaže. S ulaza se dolazi u prostor bara, pa slijedi glavna blagovaonica, pa drugi bar. U podrumu je pak još jedna prostorija s 35 te na katu s 15 mjesta. Dakle, mjesto jamči intimu ili pak povjerljivost razgovora, što je vjerojatno ono što je bivša potpredsjednica i tražila. Jasno, i danas je na cijeni ugostiteljski objekt koji jamči privatnost.
Ali, Fotić i dalje odiše štihom stare zagrebačke gostionice s mogućnošću spajanja ili razdvajanja stolova, čiji razmještaj ostavlja dovoljno prostora za objed u miru. Khourijevi nisu interijer gotovo uopće nisu mijenjali, nakon Nove godine prostor je tek osvježen.
– Nismo osjetili potrebu nešto ozbiljnije mijenjati. Fotić je kontinuirano radio, imao svoje goste, a oni su navikli na takav ambijent, atmosferu i izgled. Nismo uklonili čak ni stari jukebox, koji i dalje radi. Samo je u originalu radio na njemačke marke, to se jedino moralo nekako srediti pa danas prima eure! – kažu nam Khourijevi.
Arhaične fotografije na zidu glavne blagovaonice mnogima su zapele za oko, pogotovo zato što su na svima zimski, snježni, motivi.
– Jasno, promijenimo ih sa svakim godišnjim dobom. A to je zapravo i jedino što se u interijeru mijenja. Odnosno, čekamo samo još lijepu veliku komodu, poput ove koja je već ovdje – kažu nam.
Ta komoda doista je lijep komad namještaja, nešto što u ovom dobu Ikee i sličnih velikih lanaca sve više dobiva na cijeni. U susjednoj je prostoriji još jedan takav komad s eksponatima koji podsjećaju na to tko je osnovao Fotić – tu su brojni predmeti vezani za fotografiranje. U vrijeme pametnih telefona ima šarma vidjeti kako se nekad fotografiralo. No, u restoran se ne dolazi diviti interijeru, već jesti i nešto popiti.
– Željeli smo gostima ponuditi doživljaj svaki put kada dođu. To je zadatak svakog restorana, ali svatko to želi to napraviti na svoj način. Naša je ideja ostvariti povezanost s gostima –dobrim osobljem, jelovnikom, u kojem neće biti pretjerivanja, ali u koji se gosti uvijek mogu pouzdati te naći svoja omiljena jela, zbog kojih će se i vraćati – kaže nam Fran Matić.
Jamstvo da će Fotić zasigurno zadržati svoje stare goste, u što smo se i pri ovom posjetu uvjerili, jest stari/novi chef Alen Krnetić, koji nam je priredio jela koja se i inače nalaze na restoranskom meniju, i to u kombinaciji s hrvatskim vinima. U sve nas je uvelo zaista odlično istarsko maslinovo ulje OLI Oil OPG-a Pereša iz Fažane, čiji su maslinici kod Vodnjana, a koji je tamo jedan od većih neovisnih proizvođača. A kako je kazao vlasnik Patrick Pereša, ime je ulje dobilo po sinu Oliveru. Ionako smo skloni istarskim uljima, no i da nismo, Carbonara, Buža, pogotovo Leccio del Corno, morali bi nam se svidjeti.
Najprije smo kušali hladno predjelo, bruschette s dimljenim lososom, koje su sve do deserta ostale našim favoritom večeri. Vrlo ukusno jelo, bez previše kompliciranja; dobro se uklapalo s pjenušcem Didin san Rosé brut vinarije Slamić. Ova vinarija iz zaleđa Šibenika jedna je od uspješnijih s tog područja, a razlog je puni pjenušac od plavca malog te nagrade koje je do sada osvojio. Jela poput pljukanaca s pršutom i umakom od kadulje vjerojatan su razlog što se gosti vraćaju u Fotić jer je riječ o poznatim okusima, s čijim izborom teško možete pogriješiti. Tako je i ovdje, ukusni i dobro pripremljeni pljukanci činili su par roséu Hrvatica vinarije Agapito. Ova vinarija Marčenegle kod Buzeta nosi obiteljsko prezime, ali ne dajte se prevariti, hrvatica je ime stare autohtone sorte iz ovih krajeva. Lagani i osvježavajući rosé dobro se slagao s pljukancima i otvorio put prema rižotu s kozicama. Sasvim dobro skuhan rižoto s malo sira i ne previše kozica također je klasično jelo koje je zaista dobro išlo s Radoševom Malvazijom berbe 2024. Vinarija Radoš također je istarska, iz Kaštelir-Labinaca, te odražava više od 120 godina proizvodnje vina u toj obitelji, što znači jako izraženu sortnost te pitkost, koja je baš potrebna laganom rižotu. Iako ova jela sugeriraju kako se u Fotiću naginje sredozemnim okusima, nije sasvim tako.
– Nudimo samo hrvatska vina, osim prosecca Villa Sandi iz Valdobbiadenea te šampanjca Moët & Chandon. Mislimo da naši vinari imaju sasvim dovoljnu ponudu za ovakav restoran. Jelovnik se ipak više kreće prema kontinentu, imamo malo ribljih jela, više bi tražilo sasvim drugačiji pristup – osim ako ne odustanete od svježih sastojaka. A to mi nikako ne želimo, slažemo se da je to standard za svaki restoran koji se želi dulje zadržati – kažu nam.
I doista, sljedeće jelo bili su marinirani teleći ficleki s grilanim povrćem. Zaista lijepo pripremljena teletina s odličnim povrćem za par je dobila sočan Cabernet sauvignon Sofija 2021. Iločkih podruma, vinarije o kojoj vjerojatno ne treba trošiti previše riječi s obzirom na to koliko je dugo s nama. I za kraj naš novi favorit – panna cotta sa šumskim voćem. Zaista ukusan desert, čvršći nego što bismo očekivali, s puno soka i voća, te dobar par zaista dobrom Muškatu žutom 2024. vinarije Grgić iz Bjelovara, čiji je vlasnik Marin Grgić, inače i tamburaš, pa je zato na etiketi ovog vina tambura s grozdom.
Istaknimo samo da je Fotić zadržao svoju prijašnju odliku – izvrstan omjer uloženog i dobivenog, s cijenama u disproporciji sa svojom lokacijom u centru metropole.