S dolaskom toplijih dana raste i potražnja za sladoledom, no sve više kupce neugodno iznenađuju cijene kuglica. Iako bi se moglo očekivati da viša cijena znači i bolju kvalitetu, to nije uvijek slučaj. Posebno oprezan treba biti kod oznaka poput “domaći” ili “ručno rađeni” sladoled.
Problem je u tome što pojmovi poput “domaće” ili “domaće napravljeno” nisu jasno zakonski definirani. To znači da takav sladoled ne mora nužno biti svježe pripremljen u slastičarnici od osnovnih sastojaka. U praksi se iza takvih naziva ponekad može kriti gotova baza za sladoled, prah pomiješan s vodom ili smjesa koja se naknadno obogaćuje čokoladom, voćem, orašastim plodovima ili aromama, piše t-online.
Kupcima pritom nije uvijek lako doznati što se točno nalazi u sladoledu. Slastičarnice nisu obvezne javno istaknuti potpuni popis sastojaka. Moraju navesti alergene i određene dodatke, primjerice bojila i konzervanse, ali to ne mora uvijek jasno pokazati je li sladoled uistinu napravljen na licu mjesta.
Jedan od znakova na koje se može obratiti pozornost je boja. Ako je sladoled od jagode izrazito ružičast ili je neka druga aroma neuobičajeno intenzivne, gotovo neprirodne boje, moguće je da su korištena bojila ili industrijski dodaci. Prirodni voćni sladoledi često imaju blažu, manje savršenu nijansu.
Sumnju mogu izazvati i visoke, dekorativne “planine” sladoleda koje se uzdižu iz vitrine. Iako izgledaju atraktivno i privlače pogled, takav oblik sam po sebi ne govori ništa o kvaliteti. Štoviše, da bi sladoled dugo zadržao volumen i strukturu, često se koriste emulgatori i stabilizatori. Emulgatori pomažu da se sastojci bolje povežu i da se sladoled ne topi prebrzo. Jedan od čestih je lecitin, poznat i kao E 322, koji se uglavnom dobiva iz soje ili suncokreta. Sam po sebi ne mora biti štetan, ali može biti problematičan za osobe alergične na soju.
Još jedan mogući znak dodataka je neobično sporo topljenje. Ako se sladoled na visokim temperaturama topi znatno sporije nego što biste očekivali, razlog može biti upravo veća količina stabilizatora ili emulgatora.To ne znači da je svaki sladoled s dodacima loš ili nesiguran, ali kupci bi trebali znati što plaćaju. Ako slastičarnica ističe da je sladoled domaći, sasvim je opravdano pitati proizvodi li se doista na licu mjesta i od kojih se sastojaka radi.
Najbolji znakovi kvalitetnog sladoleda često su jednostavni: prirodnija boja, svjež miris, jasno istaknuti alergeni, umjerena tekstura i spremnost prodavača da objasni kako se sladoled priprema. Kada odgovor izostane ili je nejasan, možda vrijedi potražiti drugu kuglicu.