Na bilo kojem vinskom festivalu ne možete ih promašiti. Vinarija Barun bude prisutna praktično na svakom, a obično je na njihovom prostoru i najveselije. Josip i Mara Barundić sa svojom etiketom Barun nude, naime, sjajnu vinsku priču na nekoliko razina, reklo bi se stručnom terminologijom. No, priču o vinariji Barun možete ispričati na stručan, kao i na puno pristupačniji način. A taj je obiteljski, ljudski i emotivni, a čini nam se, nakon posjeta sada već lijepom nizu vinarija, one koje svoju priču mogu ispričati na takav način i najuspješnije su. Joseph-Stephane Špoljar Barundić, kako je puno ime glave obitelji, s obitelji se iz Francuske vratio s 12 godina. U vjerojatno najznačajnijoj svjetskoj vinskoj zemlji rodio se i ondje odrastao. Pa je vjerojatno i bilo očekivano da se u životu vinima bavi. Iako po zanimanju nije samo vinar, već je i – u službi zakona. Njemu taj vinarski posao dobro ide. Još prije koje četiri godine pisalo se kako je Vinarija Barun proizvodila oko 30.000 butelja godišnje, mahom pjenušaca, no sada je ta brojka dosegla već 60.000 butelja, ne samo pjenušaca već i mirnih vina. Za Brezanić, mjesto koje spada pod Krašić, to je jako puno, iako je sve dio plešivičkog kraja, koji se, dakako, proslavio po pjenušcima. Iz opće kulture znamo kako je Krašić poznat i po nečemu drugome, to je rodno mjesto Alojzija Stepinca na što podsjeća decentna tabla na ulazu u mjesto. Prije četiri godine kada smo prvi puta pisali o ovoj obiteljskoj vinariji, zapisali smo i da je vinograde po ovim brežuljcima kao mladić obrađivao i sam kardinal Stepinac. Da ne ponavljamo već stotinama puta ispisane rečenice, odavno više Plešivica nije kraj iz kojeg dolaze najpotentniji glavoboljci, već doista odlični pjenušci, ali i sve više i sjajna mirna vina. Tako je i s Barundićima koji su se tržištu predstavili odličnim pjenušcima šireći nekadašnji vinograd djeda i bake dodatnim parcelama, da bi onda od njih dolazila i zaista odlična mirna vina.
– Bili su to vinogradi od kojih su neki bili stari i 120 godina, a bilo ih je i od tek 20-tak. Da bismo ih mi lagano proširivali novim nasadima. Počeli smo s hektarom, došli smo do šest, s još dva hektara u najmu, kaže nam Josip Barundić. Krenuli su upravo s mirnim vinima da bi onda uočili potencijal pjenušaca pa sada oko 70 posto proizvodnje Vinarije Barundić otpada na pjenušce. No, tu se skriva i jedna bitna razlika u odnosu na druge vinske priče s Plešivice. Tog petka tjedan prije Uskrsa Barundići su pred nas iznijeli bijelo vino koje je doista bilo teško usporediti s nekim drugim. Bilo je do sorte manzoni koja je doista rijetkost u našim vinogradima. – Istraživali smo i gledali, i zaključili da bi nam bio idealan za pjenušce. Ima dosta mali prinos, nekih 600 grama po trsu, ali je jako dobro strukturiran te dobro drži kiseline što je dobro za pjenušac, ne gubi ih brzo u berbi kada su vrućine. Mirno vino koje ste probali od manzonija je četvrta berba. Ukupno brojimo nekih 15 berbi mirnih vina, kaže nam Barundić.
Osim mazonija, tu je i vino Seigneur, većina etiketa Barundićevih nose francuska imena, a to je chardonnay. Jedino crno vino je od crnog pinota i zove se Marquis. Graševina je neizbježna, a tu je i rose Riviere. Vina Barun teško ćete kupiti u nekom supermarketu, praktično sve ide u restorane i hotele, ponešto se nađe na boljim webshopovima. Taj bi vinarski put Josipa i Mare Barundić bio daleko teži da vinarstvu nisu predani i supruga Mara i troje potomaka, uz Tomislava i Anamari poglavito stariji sin Josip.
– Radimo svi zajedno, no sin Josip se zaista zainteresirao za vinarstvo pa je sada na Agronomskom fakultetu gdje ima još jednu godinu i diplomski. Što da kažem, nismo stari ali nismo niti mladi, nekako kao rosa u podne! A već je Josip dosta toga preuzeo, Mara i ja radimo s djecom, sukreiramo i polako prepuštamo politike, reklo bi se, kaže Josip Barundić. Sreća je kada se vinska ambicija može pretočiti i na nasljednika, a rijetko smo vidjeli da je emocija prema vinu možda i veća kod potomstva nego je kod začetnika.
– Svakako se vidim u vinariji s kojom želim postići još više, a sa mnom tu emociju dijeli i djevojka. Čim završim fakultet što bi trebalo biti sljedeće godine, vino mi je apsolutni prioritet, namjeravam rasti zajedno s vinarijom, vidimo se u tome dugoročno. Zanima me organski rast, ne mislim ići na neke bijesne količine, a smatram da u ovom kraju imamo još puno toga za pokazati, najavljuje Josip. Predani je student agronomije, na obilasku podruma Josip Stariji mogao je samo stajati i uživati slušajući i kušajući vina koja tek trebaju doseći razinu da ih se istoči. Ne može se reći, tako koncentriranog mladog vinara sretali smo tek povremeno, a Josip Mlađi zna što želi i što ne želi. - Ne smatram da je vrijeme za prelazak na biodinamičku proizvodnju, ali nakon što se riješi problem zlatne žutice planiramo postepeno uvesti svoje nasade u ekološku proizvodnju, kazao je dok smo sjedili za stolom kušaone na gruntu Barundićevih i uživali u raznim delicijama. Nije doista čudno što stalno imaju gostiju u kušaoni. Već prvo jelo francuskog porijekla, pissaladière, tradicionalno provansalsko jelo iz Nice, gdje je Josip i rođen. To su zapravo mljeveni slani inćuni s lukom i malo šećera gdje su luk i šećer dinstani dva sata. Stavljaju se na tanko tijesto od pizze, s maslinom na vrhu, naravno, i predjelo su kakvo paše na bilo koji pjenušac iz ergele Vinarije Barun. Da bi uslijedio niz delicija, poput domaće svinjske kobasice s jedne, pa te iste s divljom svinjom s druge, s dodatkom domaćeg sira. Kako je uskršnje vrijeme, šunka u kruhu je neizbježna, a uz vatru iz kamina takav domaći zalogaj očito je još i bolji. Zvijezda je večeri za nas ipak bio Manzoni, pun i svjež, aromatičan i pitak doista je ikonično vino ove vinarije. I bit će ga još.
- Primarni cilj u sljedećih tri do pet godina nam je podignuti nasade vinograda na nekih desetak hektara. I to bi uglavnom bio manzoni i crni pinot. Jer, to su i naše glavne sorte, od crnog pinota radimo tri etikete, a apsolutno smo koncentrirani i na manzoni. Mislimo da je to skriveni dragulj. Po Zagorju i Međimurju ima dosta proizvođača manzonija no oni ga ubacuju u kupaže, jer teško je s njim raditi što se tiče marketinga. Ovdje smo ga zasadili organizirano prvi, nešto malo su ga držali po privatnim vinogradima, ali prvi smo ga izbacili kao monosortno vino. Do tada su ga radili u poluslatkoj verziji, ako se radio samostalno, no ni to nije zaživjelo. A mi smo ga napravili prvi kao klasično vino jedne sorte. Bila je to praktično nepoznata sorta prije desetak godina, a sada vjerujem da svatko tko zna za nas zna i za taj naš manzoni, prvenstveno kroz pjenušac Elegance, nakon toga i mirnog vina. Nezahvalan je za raditi jer ima jako male prinose pa može biti neisplativ. A nama nije fokus na količini ili masovnosti nego isključivo na kvaliteti vina, kaže Josip Barundić Junior. Kada je na stol došlo još jedno tradicionalno uskršnje jelo, pečena patka s krumpirima i mlincima, koje je spremila domaćica Mara, koja je, spomenimo, Josipova srednjoškolska ljubav, morali smo uzeti pauzu. Patka nije laka za napraviti, s time da bismo bili zadovoljni već i s ovako spremljenim krumpirom, pa smo morali upitati za recept. Sljedeće je pitanje bilo logično, zašto ne otvore organizirano ugostiteljstvo. Pogotovo jer mlađi sin Tomislav upravo naukuje kod znamenitog vinara Koraka gdje je i restoran s Michelinovom zvjezdicom a ima želju također vratiti se kući.
– Ambicija je izgraditi podrum i do njega doista restoran. Pored toga možda i još jedan objekt, ali dok nismo sigurni neka ostane na podrumu u vinogradu u kojem bi bilo i ugostiteljstvo. Ljudi traže, kontinent je sve popularniji pa zašto ne. A i želimo biti još ozbiljnijom vinarijom koju ću imati i kome ostaviti, kaže Josip Senior. Doista ima, jer sigurno ima puno onih koji su probali pjenušce i vina Barun, ali možda nisu i ono koje smo probali za rastanak. Bio je to Barun Amoureux Muscat Extra Sec. – To je pjenušac od muškata žutog koji je specifičan po tome jer ga radimo klasičnom metodom, odležava na kvascima godinu dana a ta slatkoća u pjenušcu dolazi od dijela prosušenih bobica muškata žutog koji se dodaje u ekspedicijski liker, opisao nam je Josip Mlađi. Tko već nije, treba probati. I na tome kod Barundićevih ne treba stati.