Bandić ante portas

I zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, otkrivaju mediji, gleda prema vrhu stranke i mogućnosti da bude izabran na Račanovo mjesto na izvanrednoj izbornoj konvenciji SDP-a. Iako nije sasvim potvrđena, vijest nije ni iznenađujuća. Puno je argumenata koji svjedoče da su takve Bandićeve aspiracije bile očekivane.

Prvo, zagrebački je gradonačelnik osvojio izbore u najjačem SDP-ovu uporištu, u glavnom gradu Hrvatske. Iako se taj njegov izborni uspjeh u velikoj mjeri pripisivao popularnosti socijaldemokratske opcije u najvećem urbanom središtu, u pitanju je teško mjerljiva teza i kao što je u tom objašnjenju vjerojatno puno istine, istina je također da je Bandić u Zagrebu popularan. Ako je dakle u stanju dobiti izbore u Zagrebu, zašto bi se ustručavao kandidature za čelnika stranke, sad kad je izborna utrka i formalno otvorena.

Drugo, znakovito je bilo Bandićevo ponašanje u vrijeme dok su još trajale stranačke “prošecije” prema Rebru. Inače sklon pojavljivanju u medijima, Bandić se u toj prilici pred kamerama zadržao najkraće moguće vrijeme, odbivši bilo kakvo ulaženje u unutarstranačke teme u povodu posjeta teško oboljelom šefu stranke. Bilo je za pretpostaviti da on time podvlači razliku između sebe i nekih drugih stranačkih kolega, odnosno naglastiti da ne želi kapitalizirati posjet Račanu u bolnicu za osobnu političku promociju. Iza visoke razine samokontrole, mogao se nazrijeti i neki viši cilj.

Treće, Bandić se još puno ranije od nekih drugih stranačkih kolega suprostavio scenariju po kojem bi jedna osoba trebala dovesti stranku do izborne pobjede, a onda vlast predati drugome, odnosno stranačkome kandidatu za premijera. Zdravorazumski je dakle i s priličnom dozom realnosti odbio takvo razdvajanje funkcije šefa stranke i premijera, koje je odveć mirišalo samo na jedno - na isforsirano instaliranje sasvim određene osobe na premijersku poziciju.

Pretpostavljam da su Bandić, a i neki drugi njegovi stranački kolege zaključili kako ne treba unaprijed baciti koplje i odustati od utrke, za koju se on, prema nekim informacijama, vrlo ozbiljno priprema. Ozbiljno, i u smislu izbora asistentskog tima, koji po stručnim kriterijima daleko odskače od uobičajenog političkog kruga oko sjedišta njegove, a i drugih stranaka. 

Bez obzira što tko mislio o Bandiću i njegovom stilu vladanja, njegove su ambicije posve legitimne, a takvima ih je u prvom redu učinila njegova stranka. U ovom članku, ta je ambicija međutim ponajprije zanimljiva u smislu povratka nekim zakonitostima politike. A jedna od njih je ona da za premijerske ovlasti treba prvo dobiti izbore.

Postoji li osoba dovoljno sposobna i ambiciozbna da stranku dovede do najboljih izbornih rezultata, malo je teško razumjeti zašto bi ta ista osoba mandatarsku poziciju predala u krilo nekome drugome. Drugim riječima, nije neobično što mnogima u stranci neće biti prihvatljiv rezon po kojem je netko sposoban dovesti do izborne pobjede, ali ne i preuzeti premijersko mjesto.

U javnosti je to već stvorilo više nego dovoljno konfuzije. Prvobitna percepcija unutarnje sloge izokreće se u percepciju unutarstranačkog kaosa. Pitanje je hoće li biti vremena da se ta kriza sanira.

Ako Bandić ipak ne bude među kandidatima za najvišu dužnost u stranci, a slijedom njegovog principijelnog stava i među kandidatima za premijera, biti će to samo zbog jednog: sigurno je,  naime, da on nikako ne želi da se cijena toga stanja prelomi baš na njegovim leđima. Bandić vjerojatno igra na duže staze i radije će pričekati iduće izbore,  nego se već sada izložiti porazu.