Apsurdna pozicija Jurčića

Apsurdna je pozicija Ljube Jurčića. Javnosti je simpatično njegovo zaobljeno lice s crtama 'smajlića’. Ljudi vole njegovu dobroćudnost, zadovoljni su nekim tko u današnje vrijeme može sat vremena nastupati na televiziji a da se i ni s kim ne sukobljava. Govor toga profesora ekonomije razumljiv je širokom auditoriju, a njegove ideje pogađaju želje glavnine stanovništva koja živi samo od svoga rada. Sve se čini kao da je na 'smajlićevoj’ strani.

Unatoč tome i iako ga se u medijima spominje kao najvjerojatnijeg SDP-ova premijera ako stranka dobije dovoljno glasova na izborima, Jurčić je po svoj prilici već došao do najviše točke u političkoj karijeri. I to u dva navrata. Jednom kad je kao nestranački stručnjak za ekonomiju postao ministar gospodarstva, što je bilo moguće samo u Račanovoj vladi široke koalicije, u kojoj se stranke u tom trenutku više ne bi mogle dogovoriti ni o jednom stranačkom kandidatu. I drugi put kad je kao nestranačko ime, preko SDP-ove liste, ušao u Sabor.

Treći Jurčićev pokušaj političkog uspona čini se da će ostati unutar istih koordinata, iako se iz medija, sad i uz pomoć zanimljivih detalja iz njegova privatnog života, širi dojam da su njegove šanse puno veće. Tko želi postati premijerom, mora imati jako uporište u stranci, a Jurčić još nije ni formalno kupio ulaznicu. Sve kad bi se danas učlanio u SDP, veliko je pitanje bi li stigao na vrijeme nadoknaditi prednost koju u stranačkoj strukturi imaju socijaldemokrati s duljim stranačkim stažem.

Jurčić je dobrodošao kao jedan u timu, ali ne kao netko iznad tima. Nestranačka pozicija koja mu je prije nekoliko godina omogućila ulazak u politiku, koja mu i danas unutar SDP-a pruža relativno komotan položaj nekoga tko je izvan dosega stranačkih pravila što vrijede za ostale, danas je Jurčićevo najveće ograničenje.
Unutar SDP-ovih zidova Jurčić ima drukčiju težinu nego što sugerira medijska slika o njemu. Tu vrijedi nešto drukčiji raspored zasluga i autorskih prava. SDP-ova mirovinska politika, na primjer, vezuje se u prvom redu uz Davorka Vidovića, politika zdravstva uz Rajka Ostojića, porezna reforma uz Linića i Dragicu Zgrebec...

Da bi došla do mjesta potpredsjednice stranke, Željka Antunović je, ako se ne varam, morala dobiti utrku s četiri protukandidata. U takvim okolnostima, teško će netko u toj stranci napraviti karijeru odozgora, pogotovu kad se tome doda činjenica da odozdo na terenu već godinama svoj unutarstranački uspon pripremaju Bandić i neki drugi gradonačelnici. Račanovom bolešću stvorene su izvanredne okolnosti za stranku, ali ne do te mjere da bi se glatko mogla preskočiti neka elementarna pravila političkoga života. Netko tko je godinama teglio u stranci neće se bez otpora povući pred onim tko se još nije ni učlanio.

S time, čini se, računaju i u HDZ-u, pa utjecaj Račanove bolesti i Jurčićeve gospodarske strategije na popularnost SDP-a nije isprovocirao nikakav ozbiljniji uzvratni potez te stranke. Kopanje po Jurčićevoj imovinskoj kartici čini se kao sitni protuudarac zbog Pančićevih nasrtaja na Kalmetu, bez ambicije da se išta ozbiljnije mijenja u predizbornoj strategiji stranke. HDZ kao da računa s time da u SDP-u prije bilo kakva raspleta slijedi još veći zaplet. Iako je tek sedam-osam mjeseci do izbora, vladajuća stranka kao da je tek s pola snage u kampanji. Njezino je težište i dalje na redovitim Vladinim aktivnostima, ali samo na onima (isplate mirovinskog duga ili projektiranje većih državnih i minimalnih plaća te mirovina novih umirovljenika) na kojima može samo dobiti. A Tuđmanove transkripte, Zagorca i ostale skandale – što dalje od sebe!