Pregled dana navigacija Zvijezde
vremeplov

Relja Bašić: Životna priča neponovljivog gospodina Fulira

Poznatog glumca nesreća je zadesila prije točno godinu dana i devet mjeseci. Imao je četiri operacije, ugrađen mu je umjetni kuk, oporavak je zamoran i spor, a društvena izolacija neizdrživa.

Foto: privatni arhiv, pixsell

Tko je glumac koji je odigrao 3766 predstava, snimio 137 što domaćih što inozemnih filmova, potpisao 26 režija, osnovao i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima i ostao zapamćen kao gospodin Fulir iz ‘najzagrebačkijeg’ domaćeg filma “Tko pjeva zlo ne misli”? Pitanje je prejednostavno, čak i za tinejdžerski kviz, jer da je odgovor na njega Relja Bašić, znaju baš sve generacije. Danas 82-godišnjak, više ne glumi. U svojemu domu u zagrebačkoj Ilici, teško pokretan oporavlja se od loma bedrene kosti i napuknuća zdjelice. Nesreća ga je zadesila, kaže, prije točno godinu dana i devet mjeseci. Imao je četiri operacije, ugrađen mu je umjetni kuk, oporavak je zamoran i spor, a društvena izolacija neizdrživa.

- Ne samo da mi fali gluma, fali mi kontakt s kazalištem. Živim na stometarskoj distanci od Gavelle, HNK, Komedije i ZKM-a, a nemam pojma što se u njima događa. Ne poznajem te mlade glumce osim što ih vidim u lošim situacijama, u tim beskrajno tužnim i razočaravajućim sapunicama koje su čisti bijeg glumca u potrazi za honorarom – počeo je rezignirano Relja Bašić otpuhujući duge dimove cigareta te nastavio:

– S tugom pratim što se događa u mojoj profesiji i šokiran sam onime što čitam. Znate, uvijek su me zvali ‘novinomanom’ jer sam veliki konzument tiska te radijskih i televizijskih informacija. Divim se talentiranim glumcima poput Renea Medvešeka i zgrožen se pitam, primjerice u njegovu slučaju, pa koliko li on mora raditi i za kako kratke repertoarne angažmane?! Mi smo jednu predstavu igrali i po 140 puta, a današnji glumci samo po 15. Kakav gubitak vremena! Odlazak moje generacije, koju je odnijela smrt, iščupala me iz mogućnosti kompariranja i komentiranja onoga što sam cijeli život vrlo predano i ambiciozno radio. To me dovodi u dosta nesređeno i nesretno stanje. Živ sam, čitam, zainteresiran sam, a ne mogu ništa provjeriti. Prije je sve bilo drugačije. 
A to prije odnosi se na 60-e, 70-e, pa i 80-e godine prošlog stoljeća, kad je Zagreb zahvaljujući jeftinim terminima snimanja i postojanju Dubrava i Jadran filma mogao primiti svaku vrstu produkcije. U gradu se osjećao dašak holivudskoga glamura, koprodukcije su cvale, a Relji se, uvelike zahvaljujući tečnom govorenju francuskog, njemačkog, talijanskog, engleskog i slovenskog jezika doslovno nudila međunarodna karijera. No ni njemu od početaka nije išlo sve tako glatko. Prvu uspješnu ulogu ostvario je kao đak II. klasične gimnazije kad je u ozbiljnoj Plautovoj predstavi “Menehmi” igrao glavnu ulogu. Tada je u pravom smislu osjetio čar glume. No, Dramsku akademiju nije lako upisao.

– Kao klinac i mladić bio sam potpuno urbana ‘degeneracija’ jer sam ja u svojoj obitelji već peta generacija pravih Zagrepčana. Majka mi je bila diplomirana glazbenica i pedagoginja te osnivačica glazbene škole koja i danas nosi njezino ime, Elly Bašić. Predavala je glazbu i na Kazališnoj akademiji koju je osnovao Branko Gavella. Uvijek sam bio okružen intelektualcima poput Ranka Marinkovića, Bratoljuba Klaića, Borisa Papandopula… To mi je imponiralo, ali je ujedno bilo i hendikep. Naime, od osnutka Akademije ja sam bio peta generacija studenata, ali i prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijemne ispite. Smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski i bio sam smrtno ljubomoran na Vanju Dracha koji je došao iz Slavonije i govorio jezik koji nije imao nikakve seljačke konotacije. Ni on ni Fabijan Šovagović nisu se mučili s tim korektnim hrvatskim kao što sam ja – ispričao je Relja.

Ipak, uspio je, i to ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji. Snimao je s veličinama poput Richarda Chamberlainea, Franca Nera, Petera Ustinova, Emme Thompson,… S Marcellom Mastroiannijem 1957. snimio je “Kruh i sol”, svoj prvi film izvan Hrvatske. Marcello ga je učio igrati kanastu, a mnogo godina poslije, kad je Relja bio u Rimu, Marcello ga je slučajno spazio na Via Venetu, lupio po leđima i viknuo: “Svinjo, u Rimu si, a ne bi se ni javio!” Toliko su bili prisni. No, prijateljstvo s Richardom Burtonom, s kojim je igrao u “Sutjesci”, za njega ima posebnu težinu.

– Zbog financijskih razloga snimanje “Sutjeske” imalo je dvije višednevne pauze, a Richard i Elizabeth Taylor doslovno su me prisvojili! Njih dvoje su se ili beskrajno voljeli ili su se tukli i svađali, razbijali. Bilo je silno poučno gledati to iz najveće blizine. A Richard je bio fenomenalan! To su bila dva čovjeka u jednom, jedan kad je bio s Liz, a drugi kad je bio sam. Ili je imao alkoholnu fazu ili je pio čajeve. Nakon dolaska u Jugoslaviju na Brijunima su posjetili Tita. S obzirom na to da je u filmu Richard glumio maršala, drug Tito je svojim ljudima rekao: “Čuvajte ga i jako pazite na njega, on igra mene, mogli bi se naši protivnici na njemu osvetiti jer su nezadovoljni našom politikom”. Stoga smo u Kuparima, gdje smo bili smješteni, spavali u dvije vile. Burton i Liz, njihovi vozači, tajnici, nosači cigareta… bili su u jednoj i cijelu ih je noć čuvala policijska ophodnja sa psima – prisjetio se Relja. A na ovu priču nadovezala se i zanimljiva priča o druženju s Keithom Richardsom, gitaristom Rolling Stonesa. Naime, upoznali su se 1969. u Slovačkoj, gdje je s tadašnjom Keithovom suprugom Anitom Pallenberg Relja snimao film “Michael Kohlhaas”.

- Anita je glumila moju ženu, a Keithu se toliko svidjelo na setu da je preklinjao da mu se dodijeli uloga kako bi snimao s nama. I dobio je ulogu mog sluge. A njih dvoje, ne da su se u to vrijeme opijali, nego i drogirali. Snimali smo uglavnom u Bratislavi, a oni su svaki dan bili na marihuani i hašišu i beskrajno su me nagovarali da kušam. Znao sam da će mi kao Jugoslavenu i Hrvatu, ako me uhvate, slijediti teška zatvorska kazna pa sam im rekao da ću im to nadoknaditi kada dođem u London - otkriva Relja i nastavlja:

– I doista, poslije sam dva puta bio kod njih u Londonu i jednom sam ispunio dano obećanje i otrovao se hašišem. Keith i Anita pozvali su me van. Došao sam k njima u 17 sati, a ispred kuće je bilo oko 200 mladih ljudi koji su čekali da Anita izađe i odabere petero njih koji će očistiti kuću. Zamislite tu popularnost! Sjeli smo u salon i odlučili riješiti dugove iz Slovačke. Popušio sam cigaretu hašiša i pitao kad to počinje djelovati. Nakon tri četvrt sata rekao sam da ništa ne osjećam pa su mi pod sumnjom da sam manje osjetljiv na hašiš dali i drugu cigaretu. Opet gotovo ništa. Uputili smo se na neki party na kojem je bilo dvadesetak rock zvijezda njihova kalibra, ali ne sjećam tko su bili jer je već putem hašiš počeo djelovati pa sam gurnuo glavu kroz prozor i iz taksija povraćao po cijelom Londonu. Na partyju sam odjurio po nekim kosim stepenicama u klozet i gotovo dva sata držao glavu u školjci, a kad sam se sabrao, zamolio sam Anitu da me nekako vrati u hotel. Bio sam toliko loše da sam bio uvjeren kako sam si upropastio poslove planirane za sljedeći dan, ali probudio sam se kao ptičica.

I tako avantura za avanturom, film za filmom... mogle bi se, a i već jesu, o Relji ispisati knjige. Kad bi morao izabrati najdražu životnu ulogu, to bi bilo teško, kaže. Ali da pitamo domaću javnost, sigurno bi izabrala gospodina Fulira, koji ni Relji ni nakon 42 godine nije dosadio. – Fulir mi i danas pomaže! Tražeći telefonski liječničke i farmaceutske usluge uvijek kažem: ‘Ovdje Relja Bašić, ali možda me se bolje sjećate kao gospodina Fulira’. Naime, telefonistici od 26 godina Relja Bašić često ne znači ništa, ali gospodina Fulira je nedavno gledala na televiziji - kaže vickasto. A gospodin Fulir, koji je na početku ove priče izrazio nezadovoljstvo sapunicama i čak odbio dvije ponude da sudjeluje u njima, otkrio je za kraj i nešto senzacionalno:

- Ipak me zaintrigirao scenarij za jednu, odličan je i prihvatio sam ulogu. Ne smijem otkriti za koju je televizijsku kuću, snimanje bi trebalo početi uskoro, sredinom travnja, pa se nadam da će mi zdravstveno stanje omogućiti da to realiziram.

1954. Prva velika sreća

– Još nisam ni završio Akademiju dramske umjetnosti, a krenulo je sve važno vezano uz moju budućnost, samo što toga nisam bio svjestan. Naime, najveće francusko kazalište u kojemu je glumio i slavni Gérard Philipe, došlo je k nama na turneju. Ja sam bio jedini student na Akademiji koji je pohađao privatne satove francuskog jezika i dobro njime vladao. Stoga mi je Gérard Philippe odlučio dati dvomjesečnu stipendiju u Parizu. Dok nisam otišao onamo, nisam ni znao da je to značilo stanovanje u njegovoj kući! S njim i cijelim nacionalnim kazalištem na kraju sam išao mjesec dana u Avignon na ljetni festival, pa sam i ondje iz prvog reda pratio rad vrhunskog kazališta, što mi je beskrajno pomoglo u mojih kasnijih trideset godina vođenja Teatra u gostima. Družio sam se s velikim glumcima, spoznao koliko su jednostavni i ostvario kontakte koji su mi odredili karijeru.

1962., 1987. Rođenja Nine i Nike

– Svojim najvećim životnim postignućem smatram svoje kćeri, stariju Ninu i mlađu Niku, koje su rođene u dva braka. Nikad nisam želio sina jer sam uvjeren da žensko dijete puno dulje ostaje emotivno vezano uz obitelj i dom i roditelj na njih može više računati. To je istina!

1966. Zlatna arena za “Rondo”
– Jedan od najdražih filmova karijere mi je “Rondo” Zvonimira Berkovića za koji sam osvojio i Zlatnu arenu. Svaka nagrada razveseli dobitnika. Ipak, analizirajući se, shvatio sam da sam se nadobivao toliko nagrada koje samo potvrđuju tezu o pretjeranoj komercijalizaciji glumačkoga posla i filmskih uspjeha koje je teško pratiti i zauzeti generalni stav o njima kada svako mjesto ima filmski festival. Naravno, čast izuzecima.

2004. Kraj Teatra u gostima

– Počele su se pojavljivati televizijske sapunice koje se nisu uklapale u naš način razmišljanja i došlo je do fizičkog zamora pa sam odlučio nakon trideset godina i 3766 izvedbi zatvoriti Teatar u gostima. S predstavom “Art” oprostili smo se od naše vjerne publike i pozornice.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)
Ispravi pogreške

Ključne riječi

Komentari

Registracija
  • Boris Markovic Boris Markovic

    18.03.2012 u 18:43h

    Ako bi me neko pitao ko je simbol pravog Hrvata, ja bih rekao Relja Basic. Is cele njegove pojave, gestova i govora zraci velika kultura (bas sto kazu tisucoljetnja) i obrazovanje, ali i ljudska toplina i humanost. Coveka ne znam, ali tako deluje. \"Tko Pjeva Zlo Ne Misli\" i \"Rondo\" (Stevo Zigon, Milena Dravic i Relja Basic; vreme kada su divovi hodali zemljom) su dva besmrtna filma, pri cemu je ovaj prvi oda Zagrebu.
    1 100% 0
  • commentator

    18.03.2012 u 20:12h

    Velik je glumac, možda i velik čovjek, ali ono hvaljenje sa \"hašiškom fazom\" nije trebalo. No dobro on, ali novinari....
    0 0% 0
  • lola lola

    18.03.2012 u 18:32h

    Relja, u pravu ste, ovo sto se danas dogadja s nasom kulturom i filmom opcenito, prezalosno je. Sjecam se boljim vremena. Imali smo toliko divnih talentiranih zvijezda. Eto, Mia Oremovic i Helga Vlahovic su nas napustile. Relja je fantastican glumac, bio i ostao!!! Bas sam nedavno opet po tko zna koji put pogleda Tko pjeva....Pokusavam doci do Ronda kojeg sam pogledala davno i bila odusevljena. Relja sve najbolje i drzite se!!!!
    0 0% 0
  • commentator

    18.03.2012 u 20:12h

    Velik je glumac, možda i velik čovjek, ali ono hvaljenje sa \"hašiškom fazom\" nije trebalo. No dobro on, ali novinari....
    0 0% 0
  • Boris Markovic Boris Markovic

    18.03.2012 u 18:43h

    Ako bi me neko pitao ko je simbol pravog Hrvata, ja bih rekao Relja Basic. Is cele njegove pojave, gestova i govora zraci velika kultura (bas sto kazu tisucoljetnja) i obrazovanje, ali i ljudska toplina i humanost. Coveka ne znam, ali tako deluje. \"Tko Pjeva Zlo Ne Misli\" i \"Rondo\" (Stevo Zigon, Milena Dravic i Relja Basic; vreme kada su divovi hodali zemljom) su dva besmrtna filma, pri cemu je ovaj prvi oda Zagrebu.
    1 100% 0
  • lola lola

    18.03.2012 u 18:32h

    Relja, u pravu ste, ovo sto se danas dogadja s nasom kulturom i filmom opcenito, prezalosno je. Sjecam se boljim vremena. Imali smo toliko divnih talentiranih zvijezda. Eto, Mia Oremovic i Helga Vlahovic su nas napustile. Relja je fantastican glumac, bio i ostao!!! Bas sam nedavno opet po tko zna koji put pogleda Tko pjeva....Pokusavam doci do Ronda kojeg sam pogledala davno i bila odusevljena. Relja sve najbolje i drzite se!!!!
    0 0% 0