Čini se da nije pretjerano reći da je, bez obzira na materijalne teškoće, Hrvatska doista sretna zemlja. Nacija s malim brojem stanovnika, u usporedbi s velikim državama, može se podičiti uspjesima u mnogim sportovima za koje se često kaže da su rezultat prirodnog talenta ljudi koji ovdje žive. No, ne odnosi se to samo na sport. Teško da je isti prostor negdje na svijetu dao u razmaku manjem od sto godina dva znanstvenika koja su podjednako snažno utjecala na kretanja u svojim poljima. A Nikola Tesla i Marin Soljačić doista se bave istim područjem, fizikom i elektrotehnikom. Iako je u doba kada je živio Tesla znanstveniku bilo nekako lakše jer brojne je danas nezamjenjive izume tek trebalo predstaviti, to ne znači da iznenađivati znanstveno-tehnološkim novitetima nije moguće. Zaista jest, što je Zagrepčanin, odličan đak nekadašnjeg MIOC-a, današnje XV. gimnazije, Marin Soljačić već nekoliko puta dokazao, posebno posljednjih godina. Kako i sam često ističe, uzor mu je upravo Nikola Tesla, pa se tako dogodilo da i oni koji do tog trenutka nisu, za njega čuju nakon što je objavio kako je uspio razviti jednu od najzanimljivijih Teslinih ideja – bežični prijenos energije.
O robotima i ljudima
Vijest o onome što je danas poznato pod imenom WiTricity munjevito se proširila svijetom, u vrhunsku znanost Marina Soljačića više nije sumnjao nitko. Ali bilo je to logično.
Zagrepčanin iz profesorske obitelji, nakon srednje škole, dobio je stipendiju najvažnijeg svjetskog tehničkog sveučilišta, prestižnog Massachusettes Institute of Technology (MIT), gdje je diplomirao na dva polja, fizici i elektrotehnici. Već 1998. magistrirao je u fizici na podjednako poznatom Princetonu pod mentorstvom nobelovca dr. Franka Wilczeka, a 2000. ondje postao i doktorom fizike. Jedan je od rijetkih odabranih za Pappalardo stipendiju kojom MIT iznimno talentiranima omogućava postdoktorski studij na svojem fakultetu pa je nakon završetka Soljačić 2003. ondje postao vodeći istraživač, a dvije godine poslije i profesor fizike, čiji je status potvrđen 2011. kada je njegova profesorska titula dobila i pridjev “redoviti”. Briljantna je karijera praćena i brojnim nagradama poput medalje Adolph Lomb Optical Society of America 2005. ili TR35 nagrade magazina Technology Review 2006. MacArthur stipendistom postao je 2008., a dopisni je član Hrvatske akademije tehničkih znanosti od 2009. Svjetski ekonomski forum ga je 2011. proglasio “mladim globalnim liderom”. Posljednja nagrada fundacije Blavatnik u iznosu od 250.000 dolara zaista je tek draguljem u kruni.
– Još kao jako mali želio sam biti izumiteljem. Biti znanstvenik na vodećem američkom istraživačkom fakultetu danas je jedan od najboljih načina u SAD-u da čovjek bude jedna vrsta izumitelja, pa mi se u tom smislu dječja želja ostvarila. Također, kada sam bio stariji, na televiziji se emitirala serija “Kozmos” Carla Sagana, koja me potpuno fascinirala: gledao sam je dva puta, nisam želio propustiti ni jednu epizodu. Usto, kao mali sam dobio knjigu profesora Paara “Što se zbiva u atomskoj jezgri”. Vjerojatno me je to i zainteresiralo za fiziku. Danas me najviše privlači kada nova fizika omogućuje nove primjene – kaže stručnjak s glavnim zanimanjem u nanofotonici, nelinearnoj optici i bežičnom prijenosu struje.
Živi blizu MIT-a, oženjen je i ima sina. Ide li na godišnji, pitamo
– Godišnji? Pa, moguće je uzeti odmor, ali je jako teško biti bez interneta, recimo, dulje od dva-tri dana. U praksi to znači da sam i tijekom “godišnjeg” za kompjutorom u prosjeku dva-tri sata dnevno, kao i vikendima, no to ostavlja dovoljno vremena za druge aktivnosti – objašnjava za Večernjak kako izgleda privatni život uspješnog znanstvenika. A kako će izgledati budućnost, bilo je pitanje koje se nekako nametalo samo po sebi.
– Uh... Većina ljudi koji su u 20. stoljeću pokušavali pogađati kako će daleka budućnost izgledati prilično su pogriješili. Vjerojatno neke od stvari koje će uzrokovati najveće promjene danas ne možemo ni zamisliti jer nisu još ni otkrivene. Malo je ljudi prije 50 godina moglo zamisliti da će internet biti ovoliko bitan koliko je danas. U svakom slučaju, ja očekujem da će razvoj umjetne inteligencije i robota imati golem utjecaj na naše društvo te da će svijet 2064. u odnosu na 2014. izgledati puno drugačije nego što svijet 2014. izgleda u odnosu na 1964. – ističe prof. Soljačić.
Nekako prirodno bilo je nastaviti pitanjem o nekome kome je uzor također Tesla, a i može se podičiti svjetskim uspjesima; kada se govori o struji, ne može se zaobići Matu Rimca. Odgovor je bio gotovo iznenađujući.
– Imao sam zadovoljstvo da me gospodin Rimac prije otprilike dvije godine provezao osobno u jednom od njegovih automobila. To je bilo krajnje impresivno iskustvo. On je jako talentiran i sposoban. Vjerujem da ćemo, pogotovo u budućnosti, koristiti više električnih automobila. Dobro je za naše društvo u očuvanju okoliša koristiti više plug-in hybrid vozila – kaže Soljačić te nastavlja s pričom o budućnosti pogonjenom znanosti s posebnim naglaskom na umjetnu inteligenciji, o kojoj je prije nekoliko godina i držao predavanje.
– Umjetna inteligencija već je golem faktor u našim životima, a da toga nismo ni svjesni: kompjutori su potpuno zamijenili ljude u nekim profesijama i taj će se proces ubrzano nastaviti razvijati i u idućim desetljećima. Trenutačno se u znanstvenoj zajednici vodi velika debata o tome hoće li to nužno dovesti do kronične nezaposlenosti jer će biti sve manje poslova koje ljudi mogu raditi u konkurenciji s kompjutorima i robotima ili će se pojaviti potpuno novi poslovi za ljude. U svakom slučaju, većina se stručnjaka slaže da će mnogi poslovi koje sada obavljaju ljudi biti bitno drugačiji – ističe Soljačić.
Udaljavanje od mainstreama
Osvrnuo se i na jednu od grana znanosti kojom se bavi, nanofotoniku.
– U nekim se slučajevima nanotehnologija već primjenjuje. Za neke primjene nanotehnologija omogućava bolje proizvode, ali su oni trenutačno preskupi. No, mislim da je najuzbudljivije ono što će nanotehnologija tek omogućiti u desetljećima koja dolaze gdje je, usuđujem se reći, gotovo jedini limit naša mašta. Nanofotonika je, pak, potpolje nanotehnologije koje se bavi svjetlom, dakle fotonima. Tehnike nanofotonike omogućuju optimalnu kontrolu nad ponašanjem svjetlosti. Na taj način nanofotonika obećava optimalne lasere, LED, sunčane ćelije, optičke kabele itd. – objašnjava nam.
Današnji su znanstvenici u drugačijem položaju nego prije, od njih se traži da često objavljuju, da puno pišu, kompanije su sve prisutnije. Sputavaju li ih te situacije?
– Možda se može reći da ih u nekom smislu sputavaju, ali u nekom smislu ih i dodatno motiviraju i izazivaju na bolji i dinamičniji rad, suradnju s drugim znanstvenicima – kaže Soljačić te dodaje kako ima puno različitih načina da se uspije u znanosti. – Udaljavanje od mainstreama uvijek je riskantno iz puno razloga, ali meni se, evo, isplatilo. Osim toga, to je ono što najviše volim, pa ne bi imalo ni smisla da radim ikako drugačije – kaže.
Ističe i ulogu korporacija, nedavno je tako bio i u glasovitom IBM-u.
– Ima još nekoliko korporacija u SAD-u u kojima se ljudi bave izvrsnim znanstvenim radom, ali je trend posljednjih 20-ak godina da ih je sve manje. Neke, kao Bell Labs, koji je prije 50-ak godina bio jedno od najboljih mjesta na svijetu za istraživanje, gotovo su nestale. Usto, meni osobno jako odgovara rapidan protok goleme grupe mladih, talentiranih i motiviranih ljudi u MIT-u, od kojih uvijek puno novoga naučim – otkriva.
Neizbježno je bilo postaviti i pitanje o mogućnostima u Hrvatskoj, odnosno mora li ambiciozan i talentiran znanstvenik zaista otići da bi postigao svjetske uspjehe?
– Jako mi je teško komentirati situaciju u Hrvatskoj jer u njoj nisam nikada radio: ja sam otišao sa 18 godina. No, činjenica je da je malo mjesta na svijetu gdje čovjek ima tako dobre uvjete za rad kao na MIT-u. Što se tiče suradnje s hrvatskim znanstvenicima, jako blisko surađujem s profesorom Buljanom s PMF-a. Trenutačno imamo jedan veliki zajednički projekt, on i njegova studentica Tena Dubček provest će rujan kod mene na MIT-u, gdje su već jednom i bili moji gosti na mjesec dana – kaže.
Na kraju, izuzetno su zanimljiva dostignuća na području svjetlosti. Možemo li očekivati još koji izum poput ovog posljednjeg, materijala kroz koji se vidi samo pod određenim kutom? – Ja čvrsto vjerujem da će ih biti još mnogo – zaključuje znanstvenik Marin Soljačić.
>>Uspjeh hrvatskog znanstvenika: Soljačić laureat pretižne nagrade Blavatnik!
