Već 26 godina iz nje se ne čuje sirena koja je označavala početak i kraj radnog vremena. U nju radnici ne ulaze ni ne izlaze, štoviše, više od dva desetljeća, osim onih koji su je odlučili istražiti, u nju nije kročio nitko. Ipak, ona i dalje stoji visoko nad Podsusedom.
Danas je, kažu tamošnji stanari, ruglo kvarta, no podsusedska cementara, nekad je hranila čitavo to područje.
Trešnje nikad crvenije
– Kad se izgradila 1908. godine, na ovom području nije bilo niti jedne kuće. U vrijeme kad je naša sagrađena, šezdesetih, četvorni metar zemlje ovdje je stajao jednu kunu - govori Dragutin Zimak koji je u cementari radio tri godine, osamdesetih, a još uvijek živi svega pedesetak metara od nje. Ljudi iz svih krajeva Hrvatske, govori, dolazili su raditi upravo u Podsused, a jabuke u to vrijeme nikad nisu bile veće, kao što ni trešnje nisu bile crvenije.
– Prašine je bilo posvuda, krovovi su je bili puni, povrće iz vrtova moralo se prati u pet voda, bijelo rublje je nakon sušenja postajalo sivo, ali sve što smo uzgajali, uspijevalo je - priča Zimak koji je za cementaru igrao i nogomet, a i kuglao u najstarijem kuglačkom klubu u Hrvatskoj, upravo u cementarinoj kuglani koja je danas urušena i prekrivena smećem.
Posljednjih nekoliko godina ono se posebno nagomilalo. Za cementaru se nekoć lapor za obradu dovozilo žičarom iz obližnjeg kamenoloma Bizek, koji također stoji oronuo.
Više od 120 vlasnika
U vrijeme najveće slave cementare, kaže umirovljenica Štefica Bengeš, u njoj je radilo na stotine zaposlenika, od kojih su neki dobili i tvorničke stanove u zgradama koje je cementara izgradila za njih. U jednom takvom živi i ona. Njen suprug u cementari je radio više od 35 godina, dok je ona bila zaposlena kraće vrijeme.
–Dobili smo i po pet jutara zemlje i poslije posla odlazili obrađivati vrtove. Jao, kako je to bila velika mrkva, debela poput ruke, po sto kilograma rajčice, milina - ispričala je Bengeš, jedna od rijetkih autentičnih stanarski stare cementarske zgrade. Većine radnika, koji su živjeli u zgradama, više nema, a stanove su naslijedili uglavnom njihova djeca i unuci. I oni se rado sjećaju slave podsusedske hraniteljice te nerijetko prepričavaju kako su baš njihovi očevi i majke radili u njoj.
