Negdje, u nekom trenutku, tijekom posljednjih nekoliko mjeseci Vlada premijera Milanovića odlučila je napraviti radikalan zaokret ulijevo (u ekonomskom smislu), prema otvorenom populizmu koji u Hrvatskoj dosad nismo imali prilike vidjeti u tako ogoljenom obliku, barem ne kod glavnih stranaka. O tom zaokretu svjedoče tri usko povezane stvari – nedvosmislene izjave glavnih aktera, mnogobrojni potezi Vlade i najava izbornog programa SDP-a s elementima kojih se ne bi posramila ni Syriza.
Prije dva tjedna premijer Milanović dao je intervju u kojem je rekao da "Grčka pokazuje da je dobro što nismo radikalno rezali" te izrazio svoje kvalificirano mišljenje da mjere radikalne štednje ne daju rezultate za male nerazvijene ekonomije kao što je Hrvatska. Dodao je da neće biti preustroja lokalne administracije (specifično županija) te da će njegova vlada u sukobu "rada i kapitala" stati na stranu, pogađate – rada.
U posljednjih pola godine Vlada je, osim toga, donijela desetke mjera, odluka i zakonskih prijedloga koji ciljaju određene "segmente populacije", poput umirovljenika, blokiranih, zaduženih, javnih službenika, malih poduzetnika, ovih i onih. Zajednički nazivnik svih tih poteza jest da ne idu u smjeru smanjenja rupe u proračunu nego upravo suprotno – povećavaju tu rupu za nove stotine milijuna, pa možda i milijarde kuna.
Koji su razlozi naveli premijera i njegov tim na taj zaokret prema otvorenom populizmu, možemo samo nagađati, ali tri se čine očigledna:
Prvi je razvoj događaja u Grčkoj, gdje se Syriza ne samo održala na vlasti nego i učvrstila svoj položaj unatoč samoubilačkoj strategiji "tvrdog pregovaranja" bez aduta u rukama. Grčki premijer Aleksis Tsipras jači je nego ikad, iako je morao napraviti salto mortale i prihvatiti sve ono što je u početku tvrdio da neće. Svakom političaru mora srce zatitrati na prizor Tsiprasa koji u nedjelju dobije plebiscitarnu podršku za "NE" mjerama štednje, a onda samo tri dana poslije u parlamentu još i veću podršku za nešto suprotno – paket najtežih mjera štednje što ih je ijedan grčki premijer morao provesti.
Drugo, radi se o klasičnoj predizbornoj kalkulaciji, dobro poznatoj i iz političke teorije – nema smisla u izbornoj godini očekivati išta druge do li masovno kupovanje glasova. Američki PR-stručnjak Alex Braun očigledno zna što radi pa svaka Vladina mjera izgleda kao da je ciljana na neku određenu skupinu glasača – dva posto tamo, pet posto tamo i hopa-cupa, eto nam parlamentarne većine na izborima. Koalicija manjinskih interesa kao iscrtana na papiru.
Treće, ekonomija napokon pokazuje znakove oporavka i punjenje proračuna nadmašilo je sva očekivanja dvoznamenkastim rastom u odnosu na prošlu godinu. Prihodi su u prvih pet mjeseci nekih 3 milijarde viši u odnosu na sve procjene, pa se tu iznenada otvorio manevarski prostor, i političarima koji su kraj prošle i početak ove godine proveli u nervoznom traženju prostora za rezove koje je od Vlade tražila Europska unija, počele su rasti zazubice.
Problem s populizmom jest u tome što ne rješava probleme, nego njihovo rješavanje u najboljem slučaju odgađa za poslije ili u najgorem – drastično ih pogoršava. Recimo, Hrvatska ima ozbiljan problem s mirovinskim sustavom koji nije dugoročno održiv zbog demografskih razloga i nepovoljnog odnosa radnika i umirovljenika. Međutim, proširenje prava na supružnike korisnika mirovina – kolikogod opravdano ili humano bilo – neće riješiti taj problem nego će ga otežati. Isto tako, Hrvatska ima problem sa skupom i neefikasnom (nekvalitetnom) državnom upravom. Masovno zapošljavanje novih ljudi (više od tisuću samo u svibnju) neće pomoći riješiti problem – samo će ga odgoditi za poslije ili ga otežati. Problem s propalim Imunološkim zavodom "riješen" je tako da ubrzo dočeka neke druge "rješavače". I tako dalje, i tako dalje.
Što bi se reklo – šutiranje limenke niz cestu...
Ukratko, svi oni koji u zadnjih pola godine pred izbore očekuju neki pametan potez usmjeren na rješavanje ključnih hrvatskih problema slobodno mogu otići na podulji godišnji odmor. To će morati pričekati neku novu vladu. Tu je Milanovićeva kalkulacija posve jasna – populizam i socijalna demagogija njegov su jedini izbor jer on nema što izgubiti. Naime, ako i izgubi izbore, netko drugi morat će rješavati probleme koje nije ni počeo rješavati ili ih je pogoršao. Ako izbore, pak, dobije – pa, ništa, tek je onda populizam ispunio svoju svrhu. Za njega je to win-win situacija. Problem je što je Hrvatska s ovakvom političkom elitom u loše-loše situaciji.
>> Kada dug koji 'uopće nije problem' postane 'nerješiv problem'
>> Zbog neefikasnosti i korupcije država nam je preskupa
Ne moze njima nikakav preokret vise pomoci..