I eto nam opet prilike da odradimo svoju “građansku dužnost”, koju, dakako, ne shvaćaju svi jednako ozbiljno. Dio upisanih u popis birača, a takvih je na lanjskim izborima bilo gotovo četrdeset posto, ostat će doma jer ne želi gubiti vrijeme na “festival demokracije”. Budući da su u zadnje vrijeme izbori učestali, za takve imam sve više razumijevanja. Čini se da ne propuštaju previše jer nije isključeno da će opet moći participirati u demokratskim procesima za koji mjesec.
Od šezdesetak posto građana za koje se pretpostavlja da će glasovati, dio će zaokružiti svoj izbor bez ikakve dileme, bilo jer su izravno interesno vezani uz određene opcije, bilo jer vjeruju da će im upravo takvo glasovanje riješiti temeljne životne probleme, kao što su vraćanje kredita ili dvojba jesu li pametni.
Osobno su mi najzanimljiviji oni, za koje mi se čini da ih je među biračima sve više, koji glasuju preko volje, “stisnuta nosa”, birajući manje zlo. Oni su, suprotno onome što bi se površnim poznavanjem tog pojma očekivalo, pravi izborni makijavelisti. Machiavelli poučava kako u situacijama kada nema potpuno čistog izbora ne treba ostati pasivan, već treba izabrati manje zlo: “razbor pak i jest u tome da čovjek spozna koje su vrste nedaća pa da najmanje lošu izabere kao dobru”.
Dakle, svijet nije idealan, nema kristalno čistih situacija i pouzdanih izbora pa je nemoguće ponekad ne zaprljati ruke ili izbjeći glasovanje “stisnuta nosa”.
Ti “glasači stisnuta nosa”, nesvjesni makijavelisti, zanimljiva su grupacija. Za razliku od “prosvjednog birača” koji će glasovati za mačka u vreći, dakle za bilo koju novu i nepoznatu opciju koju percipira kao protivnika postojećeg političkog establišmenta, više iz pakosti ili odbojnosti prema etabliranim opcijama nego iz iluzorne vjere da će nešto novo biti radikalno bolje, “glasač stisnuta nosa” ne glasa za nepoznato, već, upravo obrnuto, za ono što mu je dobro poznato.
On bira osvjedočeno zlo znajući da ta opcija ne valja, vođen mišlju da je ono što mu je suprotstavljeno još gore. Njegova je pozicija tragična, a ovakav izborni sustav u velikoj mjeri potiče takvo glasovanje, pogotovo u spoju s rezultatima anketa kojima se birače zapljuskuje tjednima pred izbore, a čiji je jedini smisao usmjeriti one kojima bi bilo žao “baciti glas” ispod praga da stisnu nos i priklone se većim opcijama, unatoč tome što im sve što je navodno preko praga “smrdi”.
Dramaturški gledano, u ovom izbornom procesu opet nas čeka situacija obrnuta od uobičajene. U normalnim okolnostima najzanimljivija je kampanja, pa izborna noć s rezultatima, a na kraju dolazi formiranje vlasti kao puki formalni dovršetak procesa. Sada je obrnuto. Kampanja je, uz manje verbalne varnice i uz besmislene slogane koji kao da su namjerno napravljeni suprotno od onoga što u stvari jest, dosadna i predvidljiva.
Izborna noć vjerojatno neće donijeti nikakva spektakularna iznenađenja, osim raščišćavanja stanja oko “graničnih” slučajeva poput Bandića, Živog zida i HDSSB-a, a prava drama slijedi tek nakon izbora. Jasno je da nitko neće imati čistu većinu, već da nas očekuju dugački pregovori i komplicirana trgovina. Umjesto u kampanji ili izbornoj noći, tu će se de facto rasplesti eventualna nova vlast.
Smrzavajući se prije deset mjeseci kao gost komentator pod nadstrešnicom improviziranog HRT-ova izbornog studija na Markovu trgu, nakon što su objavljeni prvi rezultati, izvalio sam – meni ovo miriše na nove izbore. Ovoga puta neću reći da mi sadašnja situacija opet miriše ili, sada bolje rečeno, smrdi na još jedne izbore, već ću se zadovoljiti tezom da je od šest mogućih poslijeizbornih raspleta skorašnji ponovni odlazak na birališta najizglednija opcija.
Dakle, kako sada stvari stoje, najizgledniji ishod čine mi se novi izbori unutar godinu dana. Preduvjet za ovaj scenarij je da izborni rezultat bude takav da ni HDZ ni SDP ne mogu sastaviti vlast bez Mosta, a da Most ustraje u mesijanskoj misiji moralnog pročišćenja hrvatske politike u kojoj je važan taktički potez natjerati HDZ i SDP u veliku koaliciju kako bi, nakon njezina sloma, skupa potonuli. U tom slučaju predviđam višemjesečno mrcvarenje najprije onoga tko bude relativni pobjednik, prema anketama vjerojatnije Milanovića, a nakon što on prokuha, i drugoplasiranog, a sve ne bi li ih se gurnulo u veliku koaliciju.
Do toga će teško doći jer su i u HDZ-u i u SDP-u svjesni opasnosti koje im ona nosi pa će radije ponovno na izbore. Ako se vlast ne uspije formirati i raspišu se novi izbori, i Plenković i Milanović ostaju u sedlu, a najviše će na njima stradati Most jer im birači ne bi oprostili da drugi put u godinu dana budu jedan od uzroka novih izbora.
Drugi scenarij po vjerojatnosti je vlast HDZ – Most, uz potporu manjinaca i, ovisno o rezultatima izbora, eventualno Bandića ili čak i IDS-a. Ako se formira stabilna vlast na osovini HDZ – Most, Milanović ne može preživjeti na čelu SDP-a, a Beljak leti iz HSS-a. HNS je tada također u velikim problemima, a otvara se nakon dugo vremena prostor za neku drugu lijevu opciju. Ako se ta vlast uspije formirati bez Bandića, i on je politički pokojnik, a vrlo zanimljiva igra onda se otvara dogodine na lokalnim izborima u Zagrebu.
Treća solucija, kao što je već rečeno vrlo malo vjerojatna, velika je koalicija HDZ-a sa SDP-om i drugovima, koju Most priželjkuje. Cinici bi rekli da bi to bilo konačno ponovno objedinjavanje Komunističke partije Hrvatske nakon raskola iz 1990., realisti – početak kraja dvije najveće hrvatske stranke, čega su vjerojatno svjesni pa će teško pristati na veliku koaliciju i, ako ih Most bude mrcvario do kraja, radije ići na nove izbore.
Ako se ipak dogodi velika koalicija, svi bi relevantni igrači bili dio vlasti osim Mosta, koji u takvoj konstelaciji ostaje jedina ozbiljna oporba. Budući da je zbroj “gladnih usta” koje i SDP i HDZ moraju uhljebiti zajedno veći od raspoloživih pozicija, nužno će doći do trvenja i međusobnih podmetanja. U situaciji u kojoj je zemlja suočena s velikim problemima i gdje je potrebno provesti teške reforme, velika koalicija ne može potrajati duže od godinu-dvije. Slijede opet izbori na kojima će se Most, ustoličen u takvom kontekstu kao jedina oporba, boriti za vlast, a ne kao do sada da bude jezičac na njezinoj vagi.
Četvrti, teorijski moguć, rasplet je onaj u kojem SDP i Most formiraju Vladu. Stvar je malo vjerojatna jer je Mostova ideološka pozadina, koju krije kao zmija noge, a za koju znamo da je konzervativna i bliska Crkvi, puno više suprotstavljena partiji od HDZ-ove, a velika prepreka su i teški personalni sukobi, koji su kulminirali stavljanjem na listu vedete novog partnera HSS-a Stipe Gabrića Jamba kojeg sljedeće godine čeka odsutni lokalni boj s Mostom u Metkoviću.
Peta mogućnost je SDP plus svi ostali bez HDZ-a i Mosta, a šesta HDZ sa svima ostalima bez SDP-a i Mosta. Obje su loše jer donose krajnje krhke vlade nategnute najgorom političkom trgovinom koja bi se obila o glavu svima koji bi se u nju upustili.
Koji god se od ovih scenarija obistinio, dio onih koji su glasovali “stisnuta nosa” požalit će što nisu bili među onih 40 posto koji su ostali kod kuće. No dio će biti zadovoljan ishodom likujući u smislu: ne možete vi stisnuti nos koliko mi možemo stisnuti svoj. I čini se da će tako biti sve dok ne dođe do promjene izbornog zakona. A do tada, u ovom, kako se sve više čini, dugoročno nestabilnom razdoblju koje je pred nama ne bi trebalo žuriti sa skidanjem izbornih plakata jer nije isključeno da će kroz koji mjesec opet biti aktualni.
>> Drago Prgomet: Ne amerikanizaciji u našem zdravstvu
<izbori određuju što će biti to ono nakon njih. Stoga treba raditi na kulturi izlazaka na birališta.