Krvavi sabor križevački, događaj koji se zbio 27. veljače 1397. godine jedan je od najtragičnijih trenutaka u hrvatskoj povijesti. Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški na prijevaru je pobio hrvatskog bana Stjepana Lackovića i prisutno oporbeno plemstvo. Nakon smrti kralja Bele IV., Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo suočilo se s nizom slabih vladara i borbama za prijestolje. Moć hrvatskih velikaša, poput Šubića Bribirskih, značajno je narasla, a dolazak Anžuvinaca na vlast dodatno je zaoštrio odnose s plemstvom. Nezadovoljstvo apsolutističkom vladavinom Anžuvinaca kulminiralo je nakon smrti Ludovika I., kada je umjesto njegove kćeri Marije, vlast preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić.
Dio plemstva, predvođen banom Stjepanom Lackovićem, podržavao je kraljice, dok su drugi, poput braće Horvat, tražili drugog vladara. Kandidati za prijestolje bili su i Karlo Drački Anžuvinac, njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug, Žigmund Luksemburški. U građanskom ratu koji je uslijedio, Žigmund je izašao kao pobjednik, no njegova vladavina nije bila mirna.
Godine 1396., Žigmund je predvodio veliku kršćansku vojsku u bitci kod Nikopolja protiv Osmanlija. Bitka kod Nikopolja završila je katastrofalnim porazom, a sam Žigmund jedva je spasio život. U Hrvatskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio, što je dalo novi poticaj pobuni. Dio plemstva počeo je pristajati uz Ladislava Napuljskog, videći u njemu priliku za promjenu vlasti.
Kada se Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku, sazvao je sabor u Križevcima, tradicionalnom mjestu okupljanja slavonskog plemstva. Žigmund je dao pismeno jamstvo (salvus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima, obećavajući im sigurnost. Uvjeren u kraljevu riječ, Stjepan Lacković došao je u Križevce sa svojim pristašama. Kao znak dobre volje i povjerenja u kraljevo obećanje, hrvatski plemići položili su svoje oružje ispred crkve Svetog Križa prije ulaska u grad, ne sluteći da će taj čin povjerenja imati tragične posljedice.
Sabor je započeo posljednjih dana veljače 1397. godine. Iako je isprva tekao mirno, ubrzo je došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi. Žigmundovi pristaše optužili su Lackovića za izdaju u bitci kod Nikopolja, dok su Lackovićevi pristaše Žigmunda okrivljivali za poraz. Svađa je eskalirala u krvoproliće. Žigmundovi ljudi izvukli su mačeve i sasjekli Lackovića, njegova sinovca Andriju i ostale prisutne plemiće. Tijela ubijenih bačena su kroz prozor sabornice.
Na vijest o pokolju, Lackovićeva vojska, koja je bila utaborena izvan grada, pokušala je napasti Križevce, ali je bila brojčano nadjačana. Žigmund je iskoristio priliku i povukao se u Ugarsku. Krvavi sabor križevački imao je dalekosežne posljedice. Događaj je izazvao nove ustanke u Hrvatskoj i Bosni, a Žigmund je pogubio 170 bosanskih velikaša. Ladislav Napuljski je kasnije prodao Dalmaciju Mlečanima za 100.000 dukata. Ipak, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati svoju vlast. Krvavi sabor ostao je zabilježen u sjećanjima, pričama i umjetničkim djelima, poput slike Otona Ivekovića u križevačkoj crkvi Svetog Križa.
FOTO Ima 73 kvadrata, a prodaje se za 26.000 eura: Evo gdje se nalazi ova prizemnica
Otvori KEKS Pay
