I prema riječima povjesničara Josipa Jurčevića, ne radi se o antifašističkom ustanku.
– Pojam antifašizam u Hrvatskoj je izgubio svako objektivno značenje i smisao, jer antifašizam u Hrvatskoj predstavlja nakaradne ideološke batine s kojima u svim smjerovima iz svoje mračne komunističke rupe lupaju tipovi koji su zaposjeli najmoćnije položaje u institucijama samostalne i demokratske Republike Hrvatske. Tada, kao i nakon 1945. i nakon 1991. ista veleizdajnička i zločinačka struktura sklapa sve vrste sporazuma koju razaraju sve hrvatske društvene, nacionalne i državne interese. Mijenjaju se jedino nazivi iza kojih se skrivaju, a ciljevi i metode su im isti. Međutim, nisu oni glavni problem, nego svi mi koji iz naraštaja u naraštaj živimo u Hrvatskoj a sve to ne prepoznajemo i pristajemo to trpjeti – smatra povjesničar Josip Jurčević.
Slavko Goldstein, koji je i sam bio partizan, ne slaže se s takvim ocjenama. Ustanak je, prema njegovim riječima, bio antifašistički. Komunisti su, prema njegovu mišljenju, radili pogreške tek nakon završetka Drugog svjetskog rata jer su neko vrijeme bili sljedbenici Staljina.
Skrivena istina o ustanku
– Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. – pisao je Goldstein prošle godine u Novostima, glasilu Srpskog narodnog vijeća.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata, Služba državne sigurnosti (Udba) radila je za Liku specijalne elaborate upravo zbog četništva.
– Kad se pogledaju eleborati Služba državne sigurnosti, onda se vidi da je u području jugoistočne Like bilo više četnika, a sjevernija su područja bila više komunistička i partizanska. Kako se rat bližio kraju i bila je sve izglednija partizanska pobjeda, ljude je više privlačilo partizanstvo – zaključio je Mario Jareb.
Osim izrade elaborata o četnicima u Lici, poslije završetka Drugog svjetskog rata tajne službe krile su istinu o ustanku 27. srpnja 1941. Jugoslavenske tajne službe pazile su da zločini nad Hrvatima i muslimanima budu strogo čuvana tajna. Gojko Polovina, vodeći komunist među srpskim ustanicima, prešućuje zločine. On samo piše o pljačkama, ne spominje ubijanje. Ali, ti najveći zločini, može se reći, bili su osuđeni na to da budu spomenuti u nekim znanstvenim radovima za koje je pitanje koliko su pak spominjani u široj javnosti. Nije se pričalo o tome.
No i historiografija je šutjela o zločinima za vrijeme ustanka. Za vrijeme socijalizma spomen na zločine nad Hrvatima i Bošnjacima bio je rezerviran za fus note u pojedinim znanstvenim radovima, ali šira javnost za njih nije smjela znati.
Josip Pavićić, novinar i izdavač knjige Dossier Boričevac, ima mišljenje o tome zašto je hrvatska historiografija šutjela o zločinima u Lici i zapadnoj Bosni iz srpnja i kolovoza 1941.
– Razloga je tomu nekoliko, a glavni je paničan strah hrvatskih povjesničara od optužbe za revizionizam. Do 1990. se nije smjelo ni pipnuti u “vizije” jugoslavenske socijalističke historiografije. Svaki pokušaj propitivanja titovskog pravovjerja proglašavan je opakom “revizijom” i “revizionizmom” ili, kako se govorilo, “političkom diverzijom”. Jao si ga onom tko bi pokušao! Taj bi završio ili u tamnici ili u ludnici. SFRJ je propala, društvene su se prilike promijenile, ali strahovi su ostali. Nestat će tek kad u hrvatskoj povijesnoj znanosti prevlada uvjerenje da sve tzv. istine o tobožnjem antifašističkom ustanku 27. srpnja 1941., koje potječu od samih ustanika, a i kompletnu jugoslavensku historiografiju, valja razbiti u komadiće kao truli ćup – kaže Pavičić.
Unatoč argumentima Gojka Polovine, danas se povjesničari slažu da je bila riječ o etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva, svjesno planiranom.
Partija propovijeda
– Zločini u Drvaru, Grahovu, Boričevcu, Kulen Vakufu i u puno drugim manjih mjesta nisu bile incidentne situacije nego pravilo. U svakom ratnom događaju dolazi do incidenata, to znamo svi, ali ako je to na cijelom prostoru pravilo onda to govori dobrim dijelom o karakteru toga ustanka. Primjer samog Boričevca to pokazuje. Većina je napustila Boričevac. Ostale su žene, djeca i starci koji su bili ubijeni. Priča o tome da je to bila neka osveta za ustaške zločine u tom slučaju jednostavno je cinična. Ako je partija propovijedala zajedništvo Hrvata i Srba na tom prostoru, ako je vodila ustanak i navodno to sprečavala, kako se to moglo dogoditi?! – pita se povjesničar Mario Jareb.
– S jedne strane – napominje Jareb – među ustanicima je postojao element suprotstavljanja nedjelima vlasti NDH odnosno nekih ustaških postrojbi nad srpskim stanovništvom, što je činjenica, a s druge strane tu ima mnogo protuhrvatskih i protumuslimanskih ispada koji su doveli do etničkog čišćenja kompletnog prostora koji se u istočnoj Lici, sjevernoj Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni našao pod nadzorom tih ustanika – dodaje Jareb.
Josip Pavičić smatra da je etničko čišćenje za ono što su ustanici činili preblaga riječ nego da je na djelu bio genocid.
– Zločini ustanika u ljeto 1941. u Lici, Dalmaciji i Bosni, i cijeli njihov ratni plan, školski su primjer genocida. Cilj je ustanka bio eliminacija svih Hrvata i drugih nesrpskih građana tih područja – ubojstvima, progonom i uništavanjem imovine i posjeda – dakle, njihovo potpuno iskorjenjivanje. Važan je element genocida i zabrana povratka prognanih nakon 1945. te, što nije manje važno, stroga zabrana istine o progonu i drugim ustaničkim zločinima. Laganje o zločinu genocida također je zločin. A što se tiče okrutnosti ustanika, ona uvijek iznenađuje, koliko god čovjek čitao i slušao o njoj. Dobro je dosadno, zlo je maštovito. No, i okrutnost je samo dio zločina genocida. Nema nježnog genocida – tvrdi Pavičić.
Osveta ili...
Povjesničar Hrvoje Klasić ne slaže se s ocjenom da je bila riječ o genocidu nad Hrvatima nego o osveti.
– Ustanak koji je 1941. izbio u Lici, u Srbu, odgovor je na ustašku represiju i upravo će zbog toga imati i elemente osvete koje netko naziva genocidom. Nije to genocid, nego osveta najvećim dijelom u Bosni, a manjim dijelom u Hrvatskoj, u Boričevcu, nad onima koje su smatrali da su pomogli onome što se dogodilo prije tih događaja. Najveća odmazda prema hrvatskom stanovništvu bila je oko Kulen Vakufa, Drvara i Bosanskog Grahova. Tu je bilo najviše osvete. Tu su bili i komunistički sekretari partije koji su poslani da vode ustanak, na čelu s Markom Oreškovićem Krntijom, Hrvatom – pojasnio je Hrvoje Klasić. (Kraj)
>>Tvrdnja Partije: \'Nediferencirani\' ustanici su ubili Krntiju
