Nekoliko tisuća mladića i djevojaka novu je 2013. godinu dočekalo u Republici Srpskoj, u Višegradu, u Andrićgradu Emira Kusturice uz zvuke Riblje čorbe. “Krajem 70-ih dvadesetog veka bilo je u meni nešto od čoveka”, pjevao je Bora Đorđević u gradu koji zjapi prazan osim ako neimar i vlasnik, slavni redatelj, ne okupi neko društvo. Kusturica gradi grad, kaže, kako bi pomirio narode pa onda zove estradne četnike – jer Čorba i društvo su četnički vojvode – da pjevaju 30-ak kilometara od poprišta najvećeg zločina u ratovima nakon raspada Jugoslavije – Srebrenice.
Iz muslimanske obitelj
Andrićgrad je predmet i afere: bosanskohercegovački mediji objavljuju da porezni obveznici Republike Srpske daju milijune za grad koji je u većinskom redateljevu vlasništvu, a pritom Kusturica nije morao ni poštivati zakon o javnoj nabavi kad je trošio novac koji mu je dao Milorad Dodik.
– Riječ je o nacionalnom projektu većem od politike i vremena u kojem živimo. Polemike o financiranju gradnje ovog grada samo su prolazna faza, nastala zbog nerazumijevanja – nada se Kusturica. Gradnja grada na 24 tisuće kvadrata, bez stanovnika i posjetitelja, nastavlja se, iduće godine bit će dovršena, a već se može posjećivati. Ipak, u Kusturičinu gradu nema nikoga. Bezbroj slojeva s nekog balkanskog luka mogao bi ovdje zguliti Günther Grass. Prvi je sasvim očit, u gradu posvećenom piscu rođenom u katoličkoj obitelji koji se posvetio jugoslavenskoj ideji i na kraju se deklarirao Srbinom, spomenik Ivi Andriću nalazi se na Trgu Nikole Tesle. Kakve veze ima Tesla, Srbin iz Hrvatske koji je umro u SAD-u, s pričom o Andriću? Ili su u pitanju identiteti, i onaj Kusturičin, jer rođen je u muslimanskoj obitelji, a danas deklarirani Srbin. Za ukras ove priče, Kusturica je dobio podršku Orhana Pamuka, turskog književnika kojeg Turska progoni jer je među rijetkima koji priznaje da su Turci počinili genocid nad Armencima prije stotinjak godina. Pamuk voli Andrićeva djela, ali pitanje je koliko zna o Kusturici koji bi, primjerice, narodu za koji se opredijelio u raspadu Jugoslavije, Srbima, mogao reći koju o tome što se činilo uime Srbije po teritoriju koji su iz Beograda vidjeli kao Veliku Srbiju. Međutim, Pamuka i Kusturicu povezuje i nešto osim ljubavi za Andrića, obojica su postala graditelji jer i Pamuk je po svojoj knjizi “Muzej nevinosti” sagradio pravi muzej. Iz sfere umjetničke besmrtnosti obojica tako prelaze i na teritorij koji se čini čvršći, čvrst kao kamen od kojeg nastaje i Kusturičin Andrićgrad.
Krao kamen iz Trebinja
Dio tog kamena, doduše, pokušao je ukrasti s utvrde kraj Trebinja pa su se Trebinjci pobunili. – Ova slavenska kulturološka tvrđava treba ubuduće generirati znanje, od Višegrada napraviti križanje svjetova, kao što je bilo u literaturi – kaže Kusturica. U literaturi, u Andrićevu romanu “Na Drini ćuprija’”zaista narod koji se buni i negoduje tijekom gradnje mosta posve promijeni raspoloženje kad most bude završen, veseli mu se i slavi graditelje. Ali u romanu je i zanimljiv početak – Abidaga, prvi voditelj gradilišta, utjeruje silan strah u narod kako bi prikrio da novac za gradnju uzima sebi, a narod sili da kuluči bez nadnice. Zbog toga se Srbi organiziraju i po noći ruše gradnju, a Abidaga uspije uhvatiti krivca i javno ga nabije na kolac...
Hoće li Andrićgrad nakon dovršenja ipak izazivati veselje? Hoće li graditelji biti uhvaćeni u krađi državnog novca? Zanimljiva je paralela između onoga što Andrić kaže za razloge zbog kojih je Mehmed-paša Sokolović odlučio graditi most i razloga koji Kusturicu možda tjeraju da gradi, nakon svog Drvengrada u Srbiji, već drugi hollywoodski grad na Balkanu. Mehmed-paša odveden je preko skele na Drini, piše Andrić, da bi, kao mnogi dječaci, postao janjičar u Turskoj, promijenio život i vjeru, ime i zavičaj. A kao sjećanje na prijelaz preko Drine ostala mu je “neka fizička nelagodnost”, neka crna pruga, od mjesta “gde se beznađe i čamotinja bede zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz težak, skup i nesiguran”. Kao da i Kusturica gradnjom pokušava prekriti neku crnu rupu koja ga muči otkako je svojom voljom promijenio identitet.
>> Kusturica zbog klesanog kamena ruši austrougarsku tvrđavu
Dabogda ti Kusturica došo na šišanje Najveća, najgora, najmračnija kletva u frizera. Nije za šalu. Kusta:de de Oprao sam kosu posle mnogo godina.