– Dobro sam, sretan sam što nisam nepokretan, što neću nikomu pasti na teret – veselo nas je u bolničkoj sobi Odjela za kirurgiju KBC-a Zagreb dočekao satnik Marko Pavković (43) iz Karlovca. Liječnici su mu prije samo osam dana nakon automobilske nesreće amputirali obje potkoljenice. Na Pavkovića je, nakon što se vratio iz misije u Afganistanu, na zagrebačkoj Aveniji V. Holjevca, dok je mijenjao gumu na svom automobilu, naletjela pijana profesorica Bernardina Petrović (45).

Bernardina preko muža poručila da će mu biti na pomoć do kraja života
Profesorica Bernardina Petrović večeras nije bila u stanju odgovoriti na naš poziv, pa nam je u kratku razgovoru njen suprug Ivan Petrović kratko potvrdio da su već zvali bolnicu i da se nadaju da će nesretnom satniku otići u posjet ali i biti mu na pomoći do kraja života. Dodao je i da njegova supruga, iako je pogriješila, proživljava teške trenutke te se nastoji nositi sa situacijom najbolje što zna.

Nesreća se, priča Marko Pavković, dogodila u trenutku kada je posegnuo u prtljažnik da izvadi alat za promjenu gume.
– Začuo sam udarac i vidio kako se lim drugog automobila gužva na mojim nogama dok mi je tijelo presijecala neopisiva bol, vrućina i trnci, a netom prije no što sam izgubio svijest, ugledao sam i obrise vozača u automobilu koji me gnječio – prisjetio se Pavković.

Poslije je još nekoliko puta dolazio k svijesti, slušao povike ljudi i liječnika koji su mu podvezivali noge da zaustave krvarenje, a onda je odjednom nastao mrak.

Molio sam Boga da si sam mogu prinijeti žlicu juhe k ustima
– Otvorio sam oči u bolničkom krevetu, svjestan da od "nogu nema ništa", pa sam oprezno počeo pomicati ruke i tijelo da otkrijem jesam li nepokretan – priča Pavković i dodaje da je u tom trenutku samo molio Boga da si sam može prinijeti žlicu juhe k ustima.

– Još u ratu odlučio sam da ću si skratiti muke ako ostanem paraliziran, tako da me amputirane potkoljenice nimalo ne uzrujavaju – objasnio je veselo Pavković.

Sve je to bio nesretan slučaj, pa iako su mu prijatelji rekli da je vozačica bila pijana, on joj ništa ne zamjera, jer, kaže, tko zna s kakvim se problemima sada suočava, što proživljava.

– Sigurno joj nije lako! Ja sam njoj u svom srcu sve oprostio, nije ona to namjerno učinila, a čuo sam i da me pokušala posjetiti u bolnici, no da je nisu pustili k meni, pa joj se ovim putem ispričavam jer nisam ni znao da je tu – rekao nam je satnik Pavković i profesorici Bernardini Petrović poručio da bi je volio vidjeti i upoznati.

Ne želi se zatvoriti u kuću
Sada su mu, kaže, najvažnije na svijetu njegove kćeri Inya (8) i Kim (16) koje često dolaze u posjet.

– Evo, ovaj je crtež kad je posljednji put bila tu nacrtala Inya, koja je ime dobila jer sam njezinu majku Nikolinu u rodilište vozio u prosincu, kroz aleju bijelu od inja – tiho je sa suzama u očima i upirući prstom u crtež na bolničkom ormaru rekao Pavković. Zbog svojih curica svim se srcem želi vratiti normalnom životu te i dalje raditi u vojsci.

– Liječnici su rekli da ću se s protezama moći kretati i nadam se da ću dobiti priliku mladim vojnicima prenijeti svoja vojna iskustva, ali i da će država za mene pronaći neko mjesto, neki posao na kojem mogu biti koristan – otkrio je razmišljanja o budućnosti Pavković. Ne želi se, tvrdi, zatvoriti u kuću jer ima još planova i neostvarenih želja.
– Čeka me bicikl koji sam kupio prije odlaska u misiju, a ja sam siguran da ću ga opet voziti – odlučan je satnik.

Uživat ću u svakom danu
Rodio se, priča, u Sisku, u siromašnoj rudarskoj obitelji, a za svaku svoju želju morao se sam izboriti pa ga gubitak nogu ne može pokolebati. I prije odlaska u Afganistan gotovo godinu dana živio je sam i to mu, tvrdi, nije stvaralo probleme, a tako će i ostati.

– Obožavam kuhati, znam peglati, spremati. Istina je! Pitajte bivšu suprugu Nikolinu. Ne pamtim kada je ona kuhala ako sam ja bio kod kuće – povjerio nam se Pavković. Kada stigne kući, želi uživati u svakom novom danu.
– Zamišljam povratak u svoj stan u Karlovcu koji se nalazi na prvom katu zgrade. Od ulaza do vrata stana dijeli me samo 15-ak stuba za koje znam da ću ih, kada završim s rehabilitacijom, samostalno prijeći – ponovio je s vragolastim smiješkom Pavković.