Izbori se često nazivaju “praznikom demokracije”. I doista, na neki način sve više nalikuju na Božić. Kao što nas prve najave Božića dočekaju čim se vratimo s godišnjih odmora, a prve se božićne svjetiljke upale u izlozima trgovina već početkom studenoga, tako se o lokalnim izborima intenzivno raspravlja kao da su na pragu, premda je do njih ostalo sedam ili osam mjeseci. Ima i drugih sličnosti između duhovnog blagdana i svjetovnog praznika: na oba se prekomjerno troši, neracionalno postupa i lakomisleno odlučuje. Uoči oba u prvi se plan javnosti guraju drugorazredna, a zapostavljaju najvažnija pitanja. Kad je riječ o izborima, to znači da se mjesecima unaprijed raspravlja o mogućim političkim savezima i komplotima, a ignoriraju se pravi problemi lokalne vlasti i samouprave.
>>\'Nisam zaljubljen u Milanovića. Gledam samo lijepe žene i sport\'
Javnost je već neko vrijeme zasuta koalicijskim signalima koje šalju političari i stranke, a nerijetko ih ispaljuju i sami novinari ne bi li političare posredno nagnali da potvrde ili opovrgnu njihova nagađanja. Koalicijski signali su jedna vrsta testa kojim se u koalicijskim demokracijama ispituje politički teren uoči izbora, ali nemaju značenje službene koalicijske izjave. Pozitivni koalicijski signali upućuju se strankama s kojima se želi koalirati na predstojećim izborima, a negativni onima s kojima se ne želi ulaziti u izborne saveze. Većina stranaka šalje i jednu i drugu vrstu signala. Ako pak neka stranka uporno ne šalje nikakve koalicijske signale, to se tumači na dva oprečna načina: ili daje na znanje da ne želi koalirati ni s kime ili poručuje da je pripravna koalirati sa svakim. Kakve su signale dosad odaslale naše stranke?
HDSSB i Laburisti ruše pravila
SDP ne zna što bi. Neki bi SDP-ovci izašli na lokalne izbore s HNS-om kao svojim glavnim koalicijskim partnerom na nacionalnoj razini, a drugi ne žele ni pomisliti na to jer se boje da bi ih birači potopili u tome političkom braku. HNS se pretvara da se dvoumi o izbornim koalicijama sa SDP-om. Ustvari je jedina strategija HNS-a sklopiti što više koalicija sa SDP-om i tako izbjeći samostalan nastup na izborima. To je stara Čačićeva strategija borbe za opstanak stranke, a sada ima manje razloga nego ikad prije da odstupi od nje. Usto, HNS-ovci uporno ponavljaju navodno opće koalicijsko pravilo prema kojemu u vladajućoj koaliciji uvijek najviše strada mlađi partner. Nije, dakako, tako. Da je to istina, onda njemački liberali (FDP), koji su tijekom cijele poslijeratne povijesti bili mlađi koalicijski partner kršćanskih i socijalnih demokrata u saveznim vladama, odavno ne bi postojali. Sličnih primjera ima u Nizozemskoj, Skandinaviji i drugdje. No to je mantra kojom HNS priprema teren za “razumno” obrazloženje svoga političkog potopa na lokalnim izborima koji mu pretkazuju sva istraživanja javnog mnijenja, ako slučajno nastupi samostalno. Hrvatski laburisti, stranka u usponu, ne žele, a ako će se pravo, i nemaju s kime koalirati. Srednjostrujaška ljevica u SDP-u smatra ih pseudosindikalnim populistima koji obmanjuju “male ljudi” lakim rješenjima i velikim obećanjima, a Čačić ih je svojedobno nazvao anarhistima. IDS ne zna bi li nastupio sam i izložio se riziku da ga iz zasjede dočeka kakav Cuccurin ili bi bolje bilo izaći na izbore u koaliciji sa SDP-om makar u nekim većim istarskim gradovima.
>>Bandić: Nikad se nisam osjećao jadnijim, ako treba, dat ću ostavku
Desnica se čini još razbijenijom i nesigurnijom. HDZ je najprije odaslao probni koalicijski signal HDSSB-u i brzo dobio odbijenicu. HDSSB ne samo da ne želi koalirati s HDZ-om zbog prošlih sukoba, a napose zbog “slučaja Glavaš”, nego na predstojećim izborima želi pokazati da je postao glavna slavonska stranka, nešto kao IDS u Istri. Pođe li mu to za rukom, mogao bi dovesti u pitanje staru pouku da frakcija koja se odcijepila od neke velike stranke nema izgleda da dulje opstane na političkoj pozornici. Usput rečeno, i laburisti su na putu da sruše to pravilo na ljevici. Štoviše, dok HDSSB još nikad nije dostigao HDZ prema broju glasova u cijeloj zemlji, HL je u tom pogledu već pretekao HNS kao stranku iz koje je izvorno potekao. Nakon odbijenice HDSSB-a, HDZ opreznije ispituje mogućnosti izbornog saveza s drugim desnim strankama i utjecajnim ili popularnim pojedincima, nerijetko bivšim hadezeovcima, koji bi željeli postati šefovi svojih malih mjesta. No sve je to stranački sitniš. HDZ bi morao okupiti oko sebe godinama razbijene pravaše koji se nikako ne mogu sami pribrati i zbrati. Anto Đapić opet izjavljuje da ozbiljno razmišlja o tome da se vrati u politiku, a to je znak Ruži Tomašić da od ujedinjenja pravaša nema ništa. Stoga bi HDZ mogao preuzeti ulogu posrednika među zavađenim pravaškim strankama i strujama. Ako se to dogodi, Karamarko može kazati da je HDZ izveo iz Sanaderove ere. Dok je Sanader tvrdio da je “glas dan HSP-u, glas za SDP”, Karamarko ponosno može ustvrditi da je “glas za HSP, glas za HDZ”. Stvari se polako vraćaju na stara mjesta. U desnom bloku ima mjesta i za izgubljeni HSS. Kerumov HGS je slab, a Kerum je posve rezigniran te samo što nije smijenio sam sebe kad to već ne mogu učiniti njegovi politički protivnici.
No sve su to drugorazredna pitanja u odnosu prema dva temeljna problema: biračkom pravu i izbornom sustavu. Vlada se, na sreću, uhvatila u koštac s nesređenim biračkim popisima koji su u proteklih dvadesetak godina iskrivljavali izborne činjenice. Dok je do 2000. godine i bilo opravdanih razloga zbog kojih se to pitanje nije moglo potpuno urediti, nakon toga je nered odgovarao vlasti pa ga nije ni sređivala. Ako je na popisima doista desetak posto birača više nego što ih stvarno ima, kako razložno tvrdi ministar uprave Arsen Bauk, onda to dovodi u pitanje našu službenu izbornu statistiku.
Politički gledano, nipošto nije svejedno je li na parlamentarne izbore 2007. izašlo 60 ili 70 posto, a 2011. skromnih 54 ili pristojnih 64 posto birača. Podaci o izlaznosti bili su sumnjivi i na prvi pogled. Recimo, uoči izbora 2007. – koje je Sanaderov HDZ tijesno dobio u uvjetima neravnopravne političke utakmice pa se ti izbori mogu nazvati slobodnima, ali ne i poštenima – bila je uočljiva zavidna mobilizacija birača, da bi se naposljetku pokazalo da je glasovalo samo 60 posto birača. U izbornoj povijesti Europske unije Hrvatska će ostati zapisana kao država s dosad najslabijim odzivom birača na pristupni referendum (43,5 posto) i s drugim najlošijim postotkom (66,3 posto) onih koji su podržali ulazak zemlje u Uniju. Da su popisi birača bili sređeni, postotak izlaznosti premašio bi 50 posto i referendumsku odluku učinio legitimnijom no što je bila. Nije svejedno je li o tako sudbonosnom pitanju – neovisno o tome jesu li birači glasovali za ulazak u Uniju ili protiv njega – ravnodušnost pokazalo više ili manje od polovice biračkog tijela. Ukratko, Hrvatska je znatno participativnija izborna demokracija no što pokazuje postojeća, umnogome nevjerodostojna, izborna statistika.
>>Kerum: Moji problemi počeli su kad sam rekao da ne bi Srbina za zeta
Jednako je velik problem sustav vlasti u lokalnim zajednicama. Posrijedi je neka vrsta lokalnog prezidencijalizma, to jest sustava u kojemu se čelnici izvršne vlasti (župani, gradonačelnici i načelnici) biraju odvojeno od lokalnih “parlamenata” (županijskih i gradskih skupština, gradskih i općinskih vijeća) izravnim pučkim izborima na četverogodišnji mandat. Odnosi među njima nisu dobro i temeljito uređeni pa vlast uglavnom funkcionira samo onda kada čelnik izvršne vlasti i većina u lokalnom parlamentu pripadaju istoj političkoj opciji, kao u Rijeci i Osijeku. No ako nastane podijeljena vlast, to jest ako čelnik izvršne vlasti i većina u lokalnom parlamentu pripadaju različitim političkim većinama te ako su odnosi među njima napeti ili konfliktni, vlast je uvelike blokirana, kao u Zagrebu i Splitu. Jedni drugima praktično ne mogu ništa. Bandića i Keruma teže je smijeniti nego Obamu. Stoga se izravni izbori nisu pokazali toliko kao poželjan model izbora čelnika lokalne vlasti koliko kao nepoželjan model njihove smjene ili opoziva. Izabrati ih je lako, ali ih je smijeniti gotovo nemoguće.
Drugi problematičan element sustava vlasti na lokalnoj razini čini razmjerni izborni sustav. Na lokalnoj razini temeljni cilj izbornog sustava ne treba biti pravedno političko predstavljanje velikih društvenih skupina, njihovih socijalnih i političkih interesa, nego stvaranje funkcionalne vlasti koja može djelotvorno rješavati probleme svoje lokalne zajednice. A to se najprije može postići tako da se uz pomoć većinskoga izbornog sustava stvore “manufakturne” natpolovične većine u lokalnim predstavničkim tijelima koje bi onda lako izabrale i održavale svoje “vlade” i njihove čelnike tijekom cijelog mandata. Konkretno, na županijskoj, gradskoj i općinskoj razini trebalo bi primijeniti sustav izbora relativnom većinom. To ne znači da bi stranke bile prognane iz lokalne politike. One bi se natjecale za vlast posredstvom svojih kandidata te bi u većini lokalnih tijela vjerojatno prevladavale stranačke većine. No logika funkcioniranja lokalnih vlasti bila bi ipak drukčija.
Glas za ljude, a ne za stranke
Nije jasno zašto se za taj izborni sustav i, posljedično, “parlamentarni” sustav vlasti u regionalnim i lokalnim zajednicama ne zauzimaju stručnjaci i “javni intelektualci” koji pokazuju odbojnost prema strankama i svesrdno hvale personalizaciju izbora. Personalizirani izbori mnogo su vjerojatniji u lokalnim zajednicama nego u državi, jer se u njima ljudi bolje poznaju, češće kontaktiraju i imaju izraženije sudove jedni o drugima. Lakše će stoga odvagnuti kome dati glas zbog njegovih osobnih profesionalnih, moralnih i ljudskih kvaliteta uopće, neovisno o tome kojoj stranci pripada. Ljudi mnogo lakše daju glas dobrom kandidatu iz stranke koju ne preferiraju nego listi te stranke.
Zasad nema izgleda da se to promijeni. Institucionalni dizajneri, koji najčešće rade prema uputama političara i pod njihovim budnim nadzorom, naučili su prepisivati tuđe zakone i preuzimati tuđa rješenja ne vodeći računa o kontekstu u koji ih ugrađuju. Tako se i izborni sustav i obrasci izbornog nadmetanja s nacionalne razine automatski prenose na lokalnu razinu. Zahvaljujući tome imamo takozvano harmonizirano izborno pravo i neharmoniziranu lokalnu vlast.
Baš su slatki !