Kada europski povjerenik za proširenje Štefan Füle danas u podne objavi da je Europska komisija Vijeću EU predala nacrte zajedničkih polazišta (DCP) za zatvaranje posljednjih četiriju pregovaračkih poglavlja, sadržajno i tehnički bit će to kraj pet godina, osam mjeseci i sedam dana dugih hrvatskih pregovora o članstvu u EU.
>>V. Reading: Europska komisija daje zeleno svjetlo Hrvatskoj
Pročitajte detaljnu kronologiju teškog hrvatskog puta prema EU
Zaista gotovo
Do stvarnoga zaključenja pregovora preostaje još da EK uvjeri države članice da je posao zaista gotov. Postupak prihvaćanja DCP-a zna potrajati do tri tjedna, a do 21. lipnja, za kada je najavljena posljednja Međuvladina pristupna konferencija (IGC) na ministarskoj razini, na kojoj mađarsko Predsjedništvo EU namjerava zaključiti i posljednja preostala poglavlja, ostalo je samo 11 dana. Radna skupina Vijeća EU za proširenje sastat će se odmah nakon Füleove izjave kako bi rasprava o DCP-ima odmah započela.
– Radna skupina uobičajeno zasjeda dva puta tjedno. Sada će, ako treba, raditi svaki dan – kaže izvor iz mađarskoga Predsjedništva EU. No, dodaje, 21. lipnja “moguć je, ali ne i konačan datum jer u ovome trenutku ne možemo još vidjeti kako će razgovori napredovati. Odbor stalnih predstavnika (COREPER), koji mora formalno prihvatiti zajednička polazišta za zatvaranje poglavlja, okuplja se obično potkraj tjedna, ali se može i izvanredno okupiti uoči IGC-a. Neslužbeno se spominje mogućnost da se IGC odgodi za tjedan nakon summita EU, zakazanog za 23. i 24. lipnja, koji bi trebao politički potvrditi završetak pregovora i, prema EK-ovu prijedlogu, odrediti 1. srpnja 2013. kao dan ulaska Hrvatske u punopravno članstvo. No, IGC bi se svakako održao prije 30. lipnja, kraja mađarskoga predsjedanja Unijom.
Premijerka vijest o EU dočekuje s Cameronom
Glavni krivac što će Hrvatska u EU ući devet godina nakon ostalih bivših komunističkih zemalja, uključujući Sloveniju s kojom je istoga dana, 25. lipnja 1991., proglasila neovisnost, nisu toliko rat i ratna razaranja koliko neke odluke tadašnjih hrvatskih vlasti. Ne shvaćajući važnost regionalizma i područne suradnje za EU, predsjednik Tuđman je, naime, svisoka gledao na zemlje Višegradske skupine, a odbio je i ponudu da se Hrvatska priključi CEFTA-i, čime ju je u očima Bruxellesa zacementirao na Balkanu. Nepripremljen na zbivanja poput srbijanske agresije, EU se našao zbunjen i bez alata kojima bi na takvo što djelovao te je činio jedino što je znao: inzistirao je na europskome načelu kompromisa, pa i agresora i žrtve. Stoga je, zbog Oluje, otkazao hrvatsko pristupanje fondu PHARE, što je trebao biti prvi korak prema članstvu u EU. Ali da nakon Oluje nije bilo zločina, Washington bi zemlje članice vjerojatno nagovorio da tu odluku povuku. Ovako, Hrvatska je stavljena na led do siječanjskih izbora 2000.
Gotovo odmah nakon promjene vlasti, 15. veljače 2000., osnovana je Zajednička savjetodavna radna skupina EU i RH, a 24. studenoga iste godine u Zagrebu je održan prvi summit EU izvan granica Unije, na kojemu su pokrenuti pregovori EU i RH o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Sporazum je potpisan 29. listopada 2001., ali oprezni premijer Ivica Račan nije podnosio zahtjev za članstvo u EU u strahu da nas ne odbiju. Ohrabrio se tek nakon što je tadašnji predsjednik EK-a Romano Prodi, na zajedničkome press-pointu s nadbiskupom Bozanićem 13. siječnja 2003. u Bruxellesu, rekao kako svaki dan pomno pregledava poštu da vidi je li hrvatski zahtjev konačno stigao. Zahtjev je 21. veljače Račan odnio u Atenu, tadašnjemu predsjedatelju EU grčkome premijeru Kostasu Simitisu, dva mjeseca prije no što će se u istome gradu svečano potpisati pristupni ugovori s osam bivših komunističkih zemalja te s Ciprom i Maltom. S te su svečanosti izostale Bugarska i Rumunjska jer nisu pokazale volju lišiti svoje političke elite korupcijskih prihoda. Zbog toga su zemlje članice odlučile za buduća proširenja postrožiti pristupni postupak te uz mjerila za zatvaranje uvesti i ona za otvaranje pojedinih poglavlja. Hrvatska je bila prva “žrtva” novoga sustava, koji je pregovore znatno oduljio.
Kosor: Očekujemo potvrdu EK da je Hrvatska dobro obavila posao
Novi zastoj
Do novoga je zastoja došlo 16. ožujka 2005., dan prije početka pristupnih pregovora, kada su zemlje članice prihvatile mišljenje glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte da Hrvatska ne surađuje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Tadašnji premijer Ivo Sanader i ministar vanjskih poslova Miomir Žužul bili su uvjereni da će izlobirati otvaranje pregovora, no oni su otvoreni tek u noći na 4. listopada 2005., kada je Sanader čvrstim dokazima uvjerio tužiteljicu da poduzima sve da se otkrije skrovište Ante Gotovine.
Novi zastoj, koji je doveo do rasta euroskepticizma u Hrvatskoj, skrivila je u prosincu 2008. Slovenija jer se ponadala da će se, blokirajući pregovore, domoći dijela sjeverozapadne Istre. A zemljama članicama nije se žurilo blokadu ukloniti sve dok se, potkraj srpnja 2009., nije umiješao Washington. Pregovori su nastavljeni tek sredinom veljače 2010., nakon arbitražnog sporazuma o morskoj granici. Za njihov su spori nastavak suodgovorni kako hrvatska Vlada, koja se do Sanaderova odlaska s vlasti opirala pretvaranju RH u pravnu državu, tako i kriza koja, zbog neodgovorna zaduživanja Grčke i Irske, potresa eurozonu, pa se opet nikome nije žurilo s proširenjem. Sve dok se Washington, svjestan posljedica koje bi daljnje držanje Hrvatske na ledu imalo za postojanost njezinih istočnih susjeda, opet nije umiješao...
Referendum za ulazak u EU i izbori bit će prije Božića?
munjia, mi smo sjeb*** od EU a da u njoj nismo ni bili. koja je sad razlika što formalno nismo u EU kad nam svi iz EU a posebno London radi što god želi?